SAVREMENI
PORTRET
Najveći
savremeni predstavnik portretne fotografije u klasičnoj tradiciji je Yousuf Karsh,
poreklom Jermenin, čije ime će ostati zauvek povezano sa slikom ser Winstona
Churchilla (sl. 208.) - najkarakterističnijim portretom koji izražava odlučnost
buldoga kojom se odlikovao veliki vođa iz doba rata. Nijedan drugi umetnik nije
uspeo tako dobro da uhvati silovitost Eleanor Roosevelt, đavolski, podrugljiv
izraz G. B. Shawa, ili Weltschmerz Alberta Einsteina. Ova i mnoga druga
sudbinska lica koja je Karsh fotografisao za vreme rata za kanadsku vladu
predstavljaju značajan prilog jednoj međunarodnoj galeriji fotografskog
portreta. Mnoštvo manje značajnih fotografa ne zaslužuje isti herojski tretman
mada je Karshova ličnost i na njihove portrete nesumnjivo stavila svoj pečat.
208.
YOUSUF KARSH. SR WINSTON CHURCHILL, 1941.
209. IDA KAR. WILLIAM SCOTT 1961.
Kao i slikar portreta, fotograf ima za cilj da u jednoj statičnoj slici postigne najkarakterističniji izraz kombinovanjem raznih aspekata ličnosti modela. Reportažni fotograf će, s druge strane, zabeležiti više trenutnih izraza u jednom broju slika koje čine neku vrstu serijskog portreta. Reportažni stil portreta, čiji je pionir bio Felix H. Man 1929. godine, danas je modifikovan utoliko što fotograf konačno odabira za upotrebu jednu ili dve od velikog broja snimljenih fotografija. U foto-reportaži o nekoj poznatoj osobi čitaoci časopisa više vole da ličnost vide na raznim mestima i zauzetu raznim aktivnostima, nego samo izraze i gestove zabeležene tokom jednog razgovora sa reporterom. Napredni portretni fotografi, znajući da se model lagodnije oseća u svojoj uobičajenoj sredini, praktikuju ono što se nekada nazivalo fotografija kod kuće, jedino što danas taj termin obuhvata i radno mesto, filmski ili TV srudio, koncertnu salu, klub itd. Istaknute primere u poslednje vreme nalazimo, izmedu ostalih, kod Ide Kar (sl. 209) posebno u snimcima umetnika i pisaca, i kod Ericha Auerbacha, u snimcima muzičara. Vešta studija Patricka Herona, koju je napravio Brian Seed (sl. 212) na veoma originalan način usredsređuje pažnju na ovog apstraktnog slikara prilikom dodeljivanja jedne nagrade.
210. ELIOT ELISOFON. LOUIS ARMSTRONG
211. (DESNO) ANDREAS FEININGER. GUSENICA LEPTIRA „LASTIN REP”, OKO 1960.
212. BRIAN SEED. PATRICK HERON, 1959.
Philippe Halsman, rodom iz Letonije, koji je izradio preko 100 slika za naslovne strane Lifea, stvorio je nekoliko besmrtnih portreta, veoma originalnih i živih. Za Halsmana portret je iznad svega ljudski dokument, i on svoju najveću nagradu vidi u tome da neki od njegovih portreta postane definitivna slika neke čuvene ličnosti. Istorija će se sećati Einsteina onako kako ga je Halsman video (sl. 213). S druge strane, njegova Jump Book (Knjiga na brzinu) o slavnim ljudima ostavlja jedva veći utisak od kakve dobro pogođene šale.
213. PHILIPPE HALSMAN. PROFESOR ALBERT EINSTEIN, 1948.
Život sa Pablom Picassom, tokom nekoliko meseci, omogućio je Davidu Douglasu Duncanu da izgradi veliki složen portret - najbolju dokumentaciju koja je do sada napravljena o privatnom životu neke velike ličnosti. Privatni svet Pabla Picassa ima onu atmosferu intimnosti koju može da da samo prisno prijateljstvo. Uprkos svojoj sklonosti ka glumi, Picasso se uzdržao da igra za galeriju.
Irving Penn i Richard Avedon su vodeći fotografi modnih časopisa u Americi danas. Oni su za Vogue, odnosno Harper's Bazaar, stvorili savremeni stil, koji je isto tako poseban kao i stil Edwarda Steichena za Vašar taštine dvadesetih i tridesetih godina, i Cecila Beatona za Vogue tridesetih i četrdesetih godina. Opservacije (1959) i Sačuvani trenuci (1960) pokazuju bolje nego što bi se moglo opisati rečima onaj kvalitet koji njihovim modnim fotografijama daje novi izgled, a njihove reklame u boji čini toliko privlačnim za oko. Ekonomična sredstva, neobični uglovi snimanja i snažan crno-beli efekat stvaraju osećaj monumentalnosti u Pennovim portretima Picassa i Marlene Dietrich.
214. RICHARD AVEDON. IGOR STRAVINSKY, 1958.
Ista
snaga izvire iz Avedonovog Stravinskog (sl. 214). Ponekad, međutim, kada model
mora samo da izvede ulogu koja mu je dodeljena, on biva sveden na beznačajnu
figuru na fotografovoj pozornici.