Evolucija opreme

Izvor podataka: Fotografija sažeta istorija
Autor: Alison Gersheim, Helmut Gersheim
Izdavač: Jugoslavija
Godina izdanja: 1973

EVOLUCIJA OPREME

 

Pioniri fotografije obavljali su svoje prve eksperimente sa jednostavnim camerama obscurama, koje su često bile pravljene kod kuće. Niépceove kamere u Musée Denon u Chalon-sur-Saône izgledaju nepotrebno glomazne s obzirom da je veličina ploče bila 16 * 18 cm. Sve osim jedne su od drveta, ali kamera koju mu je poslao Daguerre prema ugovoru o partnerstvu od 1829. godine je od cinka, i dimenzije su joj 46 * 46 * 80 cm. Jedna kamera ima četvrtaste kožne mehove slične harmonici, dok su druge dve opremljene dijafragmom sa promenljivom blendom iza sočiva radi izoštravanja slike - karakteristike kojima su se odlikovale neke camere obscure iz osamnaestog veka, odnosno teleskopi, dok ih je u fotografiji prvi put primenio Niépce. Prodaju prve fotografske kamere, za fotogeničko crtanje, oglasio je jedan londonski optičar, Francis West, juna 1839. godine.

24. KAMERA ZA DAGEROTIPIJU SA PEČATOM PROIZVOĐAČA GIROUXA I DAGUERREOVIM POTPISOM, 1839

24. KAMERA ZA DAGEROTIPIJU SA PEČATOM PROIZVOĐAČA GIROUXA I DAGUERREOVIM POTPISOM, 1839

Kamere za dagerotipiju koje je na tržište izneo Alphonse Giroux iz Pariza u vreme objavljivanja svog postupka u fotografisanju avgusta 1839. godine, sastojale su se od dve kutije od drveta čiji je jedan zadnji deo od mutnog stakla za fokusiranje klizio u prednjem delu u kome je bilo sočivo (sl. 24). Kompletna oprema, sa kutijom za ploče, kutijama za jodiranje i živu, špiritusnom lampom, bočicama sa hemikalijama i ostalim sitnicama, težila je 50 kg. i stajala je 400 franaka, (tadašnjih 16 funti - prema današnjoj vrednosti oko ??? 120 funti) (sl. 25). Uskoro su bili konstruisani manji modeli i kamere na sklapanje za putovanja. Decembra meseca baron Seguier uveo je laku kameru sa mehovima, a sa njom tri „prve stvari” u fotografskoj opremi: šator-mračnu komoru, fotografski tronožac, i kuglasti zglob. Pre toga, kamera se jednostavno stavljala na sto ili neki drugi čvrsti stalak.

25. KOMPLETNA OPREMA ZA DAGEROTIPIJU

25. KOMPLETNA OPREMA ZA DAGEROTIPIJU

Istog meseca, Carl August von Steinheil konstruiše džepnu kameru za snimanje dagerotipija od 8 * 11 mm, koje su se morale gledati kroz uveličavajuće staklo. Ovo se pokazalo kao kamen spoticanja uvođenju minijaturne kamere - izum koji je došao daleko pre svog vremena.

26. WOLCOTTOVA KAMERA SA OGLEDALOM, 1840.

26. WOLCOTTOVA KAMERA SA OGLEDALOM, 1840.

Sočiva koja su za prvi francuski aparat izradivali Lerebours i Chevalier bila su lošeg kvaliteta, efektivni otvor za svetlost pri kojem se dobijala oštra slika bio je F 14 ili čak i F 16, što je kao posledicu imalo isključivanje portretisanja zbog potrebe dugog eksponiranja. Da bi otklonio ovaj ozbiljni nedostatak, Alexander S. Wolcott iz Njujorka patentirao je kameru sa ogledalom maja 1840. godine: to je bila drvena kutija sa otvorenim prednjim delom umesto sočiva, kroz koji se slika modela primala na konkavno ogledalo i reflektovala na ploču za dagerotipiju dimenzija 5,1 * 5,1 cm (sl. 26). Ovom ingenioznom kombinacijom dobijalo se mnogo više svetlosti na ploču nego kada je ona prolazila kroz sočivo.

27. „FOTOGRAF LIŠAVA UMETNIKA SREDSTAVA ZA ŽIVOT”, KARIKATURA TH. HOSEMANNA KOJA POKAZUJE VOIGTLÄNDEROVU KAMERU, 1843

27. „FOTOGRAF LIŠAVA UMETNIKA SREDSTAVA ZA ŽIVOT”, KARIKATURA TH. HOSEMANNA KOJA POKAZUJE VOIGTLÄNDEROVU KAMERU, 1843

Potreba za sočivom za pravljenje brzog portreta podstakla je bečkog matematičara Josefa Maxa Petzvala da jedno takvo sočivo izračuna za Friedricha Voigtlandera, koji je za to sočivo konstruisao jednu originalnu mesinganu kameru konusnog oblika (sl. 27). Izbačen na tržište 1. januara 1841. godine, aparat je snimao slike kružnog oblika od 9,5cm u prečniku za 1,5 do 2 minuta po lepom vremenu u hladu. Njime je omogućeno slikanje portreta još i pre ubrzavanja dagerotipije hemijskim putem, jer je Petzvalovo sočivo sa dvostrukom kombinacijom davalo odličnu oštrinu čak i pri punom otvoru F 3,5, a bilo je trideset puta brže nego ijedno sočivo tog vremena. U stvari, to sočivo - prvo koje je konstruisano posebno za fotografske portrete - ostaće u najširoj upotrebi u slikanju portreta u celom svetu sve dok Carl Zeiss nije uveo anastigmatsko sočivo Paula Rudoplha 1889. godine.

Wolcottove i Voigtlanderove kamere bile su, međutim, izuzeci, i koristile su se samo tokom jednog kratkog perioda dok hemijskim ubrzavanjem nije omogućeno snimanje većih slika običnim kamerama.

Kamere za snimanje kalotipija bile su slične kamerama za dagerotipije.

Marcus Sparling, pomoćnik Rogera Fentona je 1850. za vreme krimskog rata, konstruisao prvu kameru sa magacinom za purujućeg fotografa. U odvojenim držačima u kameri bilo je smešteno deset tabaka hartije za kalotipiju, i svaki tabak se posle eksponiranja spuštao u sud ispod instrumenta.

Časno mesto po dosetljivosti mora pripasti A. J. Melhuishu i J.B. Spenceru za prvi pokušaj „filmske rolne” maja 1854. godine. Obrađena voštana hartija bila je namotana na kalem, a eksponirani deo ponovo navijan na prijemni kalem. Držač za kalemove izrađivan je u nekoliko veličina pogodnih za svaku kameru.

28. ŠATOR-MRAČNA KOMORA U PERIODU VLAŽNOG KOLODIJUMA, OKO 1875.

28. ŠATOR-MRAČNA KOMORA U PERIODU VLAŽNOG KOLODIJUMA, OKO 1875. 

Fotograf pejzaža koji je koristio vlažni kolodijum morao je da nosi sa sobom ogromnu količinu opreme, pošto su ploče morale da se pripremaju, eksponiraju i razvijaju dok je kolodijum bio još vlažan. Pored kamere, tronožnog stalka i garniture od nekoliko sočiva, bio mu je potreban sanduk pun bočica sa hemikalijama za premazivanje, obradu, razvijanje i fiksiranje negativa, zaliha staklenih ploča, jedan broj zdela, vaga i tegovi, staklene menzure i levci, vedro za donošenje sveže vode za ispiranje (a tamo gde nije bilo izgleda da se nade voda, i sama voda), kao i prenosni mračni šator u kome su se odvijale hemijske operacije (sl. 28). Oprema amatera za jednodnevni izlet težila je 45-55 kg. Pošto je bilo i nedostojanstveno i neugodno teturati se presamićen pod težinom glomaznog aparata (sl. 29), mnogi fotografi uzimali su nosača.

29. NASLOVNA STRANA „FOTOGRAFSKIH ZADOVOLJSTAVA” OD CUTHBERTA HEDEA, 1855. PRVA KNJIGA SA KARIKATURAMA O FOTOGRAFIJI

29. NASLOVNA STRANA „FOTOGRAFSKIH ZADOVOLJSTAVA” OD CUTHBERTA HEDEA, 1855. PRVA KNJIGA SA KARIKATURAMA O FOTOGRAFIJI

Manje imućni gurali su ručna kolica ili mala kola sa celokupnom opremom. Bogatiji su mogli sebi da dozvole i kočiju, koja je u nekim slučajevima služila jednostavno zato da fotografa i njegovu opremu prenese do mesta za slikanje; u drugim slučajevima kočija je bila opremljena kao putujuća mračna komora. R. Fenton povezao je sa sobom u krimski rat konjska kola koja su bila uredena kao mračna komora i prostorija za spavanje (sl. 30).

30. FOTOGRAFSKA KOLA ROGERA FENTONA U KRIMSKOM RATU, 1855.

30. FOTOGRAFSKA KOLA ROGERA FENTONA U KRIMSKOM RATU, 1855.

Mnogi inventivni umovi nastojali su da pronađu metode kojima bi se izbegla potreba za mračnom komorom. To se moglo postići ili hemijskim putem koji bi dozvolio pripremu ploče unapred i odloženo razvijanje, ili konstruisanjem kamera opremljenih odeljkom u kome bi se mogla obavljati hemijska manipulacija. Nijedan od ta dva metoda, međutim, nije stvarno zadovoljavao u praksi. Takozvane suve kolodijumske ploče bile su i suviše spore, a za rad sa hemikalijama u samoj kameri bilo je teskobno.

Paradoksalno je da se tokom kolodijumskog perioda (1851- do oko 1880) kamera i smanjivala i povećavala - prema svrsi kojoj je bila namenjena. Shvatajući mogućnosti fotografije kao samostalnog umetničkog medijuma - osećanje koje jedva da je postojalo 1840-tih godina kada je fotografija umnogome bila u rukama profesionalnih portretista - mnogi amateri počeli su da se bave tom umetnošću i na izložbama su se nadmetali jedan s drugim i sa profesionalcima. Prirodno, veće slike su bile impozantnije (sl. 31), a kako uveličavanje još nije bilo izvodljivo zbog krajnje sporosti hartije za štampanje pozitiva, fotograf je morao da koristi velike ploče sa kojih je pravio kontaktne kopije. Uobičajene dimenzije ploča bile su 25 * 30 cm i 30 * 40 cm, dok su neki smeli duhovi smatrali da ništa manje od ploče od 50 * 40 cm ne bi bilo dovoljno dobro za njihovu temu. Uporni i oduševljeni fotografi mučili su se pod najtežim uslovima sa svojom ogromnom opremom, ali te teškoće su ih navodile da sa posebnom pažnjom biraju tačku gledanja i osvetljenje, da bi još prilikom prvog eksponiranja obezbedili uspeh.

31. DISDÉRIJEVI PORTRETI U PRIRODNOJ VELIČINI. KARIKATURA „CHAMA”, 1861.

31. DISDÉRIJEVI PORTRETI U PRIRODNOJ VELIČINI. KARIKATURA „CHAMA”, 1861.

Najveća kamera napravljena u devetnaestom veku konstruisana je za Johna Kibblea, amatera iz Glasgowa. Kamera je bila toliko velika da je morala da bude postavljena na točkove, a vukao ju je konj. Staklene ploče merile su 112 * 91 cm, a svaka je težila oko 20 kg. Srećom, Kibble je bio navikao da barata sa velikim staklenim pločama, pošto je po profesiji bio graditelj staklenih bašti.

32. STEREOSKOPSKA DAGEROTIPIJA SA STEREOSKOPSKIM UREĐAJEM ZA GLEDANJE, OKO 1852.

32. STEREOSKOPSKA DAGEROTIPIJA SA STEREOSKOPSKIM UREĐAJEM ZA GLEDANJE, OKO 1852.

Kao kontrast njegovoj kameri-monstrumu stoje stereoskopske kamere uvedene pedesetih godina, kada je došlo do velike potražnje za gledanjem fotografija na sočivastom stereoskopu ser Davida Brewstera, koji je na tržište uveo Louis Jules Duboscq 1851. godine. Konstruisane su specijalne kamere da bi se omogućilo snimanje dve slike istog predmeta iz uglova koji su se malo razlikovali, što je ostavljalo utisak reljefa i zapanjujuće realnosti kada se gleda na stereoskopu. Kod tipa sa jednim sočivom, pošto bi se snimila prva slika na jednoj polovini ploče, cela kamera se po jednoj šini pomerala na kutiji za nošenje na kojoj je bila postavljena, a zatim bi se eksponirala druga strana. Naravno da su se na taj način mogli fotografisati samo nepomični predmeti (sl. 32). Binokularna kamera, ili kamera sa dva sočiva, za koju je ideju dao Brewster 1849. godine a konstruisali je 1853. godine John Benjamin Dancer iz Manchestera (sl. 33) i A. Quinet iz Pariza, slikala je obe slike istovremeno, i ubrzo je zamenila spori tip sa jednim sočivom. Zahvaljujući malim dimenzijama svake slike (7,5 * 8,2 cm) i maloj fokusnoj dužini sočiva (13 cm) binokularnim stereoskopskim kamerama mogle su se dobiti žive trenutne slike objekata u pokretu za delić sekunde: ulične scene sa saobraćajem (sl. 34), pejzaži sa ustalasanim morem, javne svečanosti. Sredinom pedesetih godina stereoskopske slike postale su vanredno popularne, i uticale su na takozvani civilizovani svet nekih petnaest godina. Tvrdilo se da „nema kuće bez stereoskopa”.

33. BINOKULARNA STEREOSKOPSKA KAMERA J.B. DANCERA (USAVRŠEN MODEL), SEPTEMBAR 1856.  34. ADOLPHE BRAUN, BOULEVARD POISSONNIER, PARIZ, OKO 1860. CRNA ŠARA PO ULICI JE NASTALA ZBOG POLIVANJA

33. BINOKULARNA STEREOSKOPSKA KAMERA J.B. DANCERA (USAVRŠEN MODEL), SEPTEMBAR 1856.

34. ADOLPHE BRAUN, BOULEVARD POISSONNIER, PARIZ, OKO 1860. CRNA ŠARA PO ULICI JE NASTALA ZBOG POLIVANJA

Ostvarenje novih mogućnosti koje je otvorila binokularna kamera dovelo je do konstruisanja malih kamera za snimanje pojedinačnih slika. Metalni „pistolgraf” Thomasa Skaifea (1858) imao je zatvarač na oprugu koju su pokretale gumene trake opuštane okidačem - otuda naziv „pištolj”. Kamera je bila snabdevena jednim od najbržih sočiva koja su ikada proizvedena, Dallmeyerovom kombinacijom sa efektivnim otvorom za svetlost F 1.1, i pravila je snimke od oko 4 cm u prečniku. Skaife je svoju kameru-pištolj posebno preporučivao za fotografisanje omiljenih životinja i beba - što ne ide naročito jedno s drugim. Jednom je svoj „pistolgraf” uperio na kraljicu Viktoriju, i umalo nije uhapšen zbog pokušaja atentata na nju. Na žalost, ta zanimljiva fotografija zauvek je izgubljena kada je Skaife morao da otvori svoj „pištolj” da bi ubedio policiju da su njegovi „hici” u stvari bezopasni snimci. Lako je moguće da je „pistolgraf” naveo ser Johna Herschela da 1860. godine piše o „mogućnosti snimanja fotografije brzinom hica” („snap shot”) - kada je taj termin upotrebljen prvi put.

35. UVEĆAVAČ „SOLARNE KAMERE” DAVIDA A. WOODWARDA, 1857.

35. UVEĆAVAČ „SOLARNE KAMERE” DAVIDA A. WOODWARDA, 1857.

Verovatno da je najmanju kameru u devetnaestom veku dao T. Morris iz Birminghama 1859. godine. Njene dimenzije su bile samo 4 * 4 * 5 cm, snimala je kvadratne slike od 1,8 cm pogodne za portrete u medaljonima ili za uveličavanje, i nazivali su je minijaturnom kamerom.

Najpoznatija od malih kamera bila je „automatska kamera” Adolpha Bertscha (1860). Četvrtasta kamera sa metalnom kutijom od 10 cm imala je sočivo sa fiksiranim fokusom (otuda automatska) koje je izoštravalo sve objekte na odstojanju većem od 12 m. Umesto uobičajenog mutnog stakla imala je uokviren durbin-tražilac i libelu. Dok su srazmerno duga eksponiranja kod velikih kamera tog vremena učinili mehanizam za zatvaranje nepotrebnim, u Bertschovoj kameri kratka eksponiranja su se začudo postizala jednostavnim uklanjanjem poklopca sočiva rukom. „Chambre noire automatique”*10 predstavljala je rani primer moderne minijaturne kamere koja je davala negative za uveličavanje. Sa negativa dimenzija 5,6 * 5,6 cm moglo se postići desetostruko povećanje pomoću Bertschovog solarnog projektora sa dvostrukim kondenzatorom. Najpoznatiji projektor bila je „solarna kamera” D.A. Woodwarda iz 1857. godine (sl. 35), ali uveličavanje se malo praktikovalo zato što je, s obzirom na sporost procesa sa hartijom za kopije, zavisilo od časova pod sunčevim svetlom.

36. DISDERI. NEISEČEN TABAK PORTRETA ZA POSETNICU (vizitkarta prim. Živojin) PRINCEZE BUONAPARTE-GAHRIELLE, OKO 1862.

36. DISDERI. NEISEČEN TABAK PORTRETA ZA POSETNICU (vizitkarta prim. Živojin) PRINCEZE BUONAPARTE-GAHRIELLE, OKO 1862.

Kamere koje smo sada opisali, i još jedan broj džepnih kamera koje su se pojavile tokom 1860-tih godina predstavljale su, prema tome, izuzetke. Najozbiljniji fotografi radili su, kao što je već rečeno, sa kamerama sa velikim pločama.

Fotografi carte-de-visite koristili su kameru opremljenu sa četiri identična sočiva sa kratkom žižom; unutrašnjost je bila podeljena na četiri odeljka, po jedan za svako sočivo. Eksponiranjem prvo jedne polovine ploče pa zatim druge pomoću pokretnog držača ploča moglo se snimiti osam malih portreta na jednoj ploči od 25,4 * 20 cm. Za razne poze sočiva su se mogla odvojeno otkrivati i svakog puta bi se snimila nova poza (sl. 36). Prednost ovog metoda, koji je patentirao Disderi novembra 1854., bila je u tome što se na jednom negativu dobijalo osam fotografija dok se kontaktna kopija, koja je unekoliko ličila na seriju polifotografija, isecala i svaki portret obrezivan je na dimenzije od 5,5 * 8,5 cm i stavljan na kartu dimenzija 6,5 * 10 cm - što je bila uobičajena veličina posetnice. To je naravno bilo daleko jeftinije nego snimanje osam posebnih fotografija. Još jedna ušteda je postizana time što je na tim sićušnim portretima cele figure glava modela bila toliko mala da je retuširanje bilo nepotrebno.

37. KAMERA SA MAGACINOM, OKO 1885.

37. KAMERA SA MAGACINOM, OKO 1885.

Osetljiva želatinska suva ploča koja je počela da ulazi u široku upotrebu 1879-1880. je ne samo u velikoj meri uprostila fotografsku tehniku već je revolucionisala i opremu. Kamere za rad u polju sada su bile male, i snabdevene trenutnim zatvaračem. Kamere formata ¼ ploče i ručne kamere dimenzija 10 * 12,5 cm postale su najpopularnije kod amatera u anglosaksonskim zemljama, dok je evropski ekvivalent bio dimenzija 9 * 12 cm.

Tokom 80-tih i 90-tih godina proizvodile su se razne kamere za suve ploče, sečeni film i namotan film. Mogu se podeliti u četiri glavne kategorije:

1) Boks kamere sa kutijom za menjanje ploča, slično modernoj kaseti za film. Obično su imale po 12 ploča (ponekad sečen film), svaku u odvojenom držaču, što je omogućavalo zamenu na dnevnoj svetlosti. U većini slučajeva automatski brojač označavao je broj napravljenih eksponiranja.

2) Kamere sa magacinom sa dvanaest ploča ili četrdeset tabaka sečenog filma složenih u magacinu ili komori u samoj kameri, pri čemu se ploča raznim mehanizmima menjala posle svakog eksponiranja. Kod najjednostavnije forme eksponirana ploča spuštala se na dno kamere, a sledeća ploča bi se jednom oprugom pomerala napred (sl. 37). Kamera je imala automatski brojač.

3) Refleksne kamere. Refleksne kamere sa jednim i dva sočiva klasifikovane su kao posebna grupa zato što su, iako pravljene sa kutijom za menjanje, magacinom, ili dodatkom za namotan film, u osnovi bile drugačije konstruisane, sa ogledalom postavljenim pod uglom od 45° prema sočivu koje je reflektovalo sliku na mutno staklo u vrhu kamere, omogućujući posmatranje objekta sve do trenutka snimanja slike.

38. „PODELJENA” REFLEKSNA KAMERA SA DVOSTRUKIM SOČIVOM I KESOM ZA MENJANJE PLOCA ROSS I CO, (USAVRŠEN MODEL). 1895.

38. „PODELJENA” REFLEKSNA KAMERA SA DVOSTRUKIM SOČIVOM I KESOM ZA MENJANJE PLOCA ROSS I CO, (USAVRŠEN MODEL). 1895.

Prvi koji je ovu vekovima staru konstrukciju camere obscure primenio na fotografiju bio je Thomas Sutton, urednik lista Photographic Notes*11, koji je svoju refleksnu kameru sa jednim sočivom patentirao avgusta 1861. godine. Međutim, slično držaču kalema Melhuisha i Spencera (1854), fokusnom zatvaraču Williama Englanda (1861), minijaturnim kamerama, i ostalim izumima koji su išli ispred svog vremena, refleksna kamera se nije tražila sve do sredine osamdesetih godina, kada je fotografija najzad postala hobi miliona ljudi. Prvu refleksnu kameru sa dva sočiva, napravili su R. i J. Beck, u Londonu, februara 1880. Možda je po konstrukciji najdalje otišla kamera „Divided”*12 firme Ross i Co. (1891) (sl. 38), čiji je najmanji model, za negative od 8,4 * 8,4 cm na Eastmanovom filmu sa 48 eksponiranja merio samo 15,6 * 11,5 * 18,5 cm.

4) U kamerama sa rol-filmom, koje su konačno zamenile kamere sa kutijom za menjanje i sa magacinom, koristili su se elastični filmovi umesto staklenih ploča ili sečenog filma, a film je bio namotan na dva kalema. U početku je film bio u posebnoj kutiji ili kalemu, koji su proizvođeni u mnogo veličina za gotovo svaku kameru. Prva kamera sa rol-filmom bila je Kodak, koju je na tržište izbacio George Eastman avgusta 1888. godine. Aparat je bio oličenje jednostavnosti - drvena kutija dimenzija 16,5 * 9,4 * 9,4 cm sa sočivom pravolinijski fiksiranog fokusa koje je izoštravalo sve na daljini preko 240 cm, samo jednom brzinom i fiksiranim zaustavljačem. Kodakom je mogao fotografisati svako koje je umeo „povući vrpcu - okrenuti ključ - pritisnuti dugme”. Njegovu privlačnost za nevičnog amatera povećavala je Eastmanova preporuka da se aparat vrati fabrici na razvijanje i izradu fotografija, prema njegovoj čuvenoj krilatici „Vi pritisnete dugme - mi radimo ostalo”.

Rapidan razvoj amaterskog pokreta posle 1880. godine omogućio je po prvi put masovnu proizvodnju fotografske opreme i materijala, a kompanija Eastman u Rochesteru, N.Y., bila je prva od velikih firmi-proizvodača fotografske opreme i materijala koja je radila za potrebe amatera i stimulisala potražnju briljantnom psihologijom primenjenom u reklami. „Kolekcija ovih slika”, informisani su mogući kupci Kodaka, „može se napraviti tako da daje istoriju života u slikama, onako kako ga je živeo vlasnik, istoriju koja će postajati dragocenija sa svakim danom koji prođe”. To je bilo, i još uvek jeste sve što prosečan korisnik kamere traži od fotografije.

39. DETEKTIVSKA KAMERA „TICKA” KOJA SNIMA 25 SLIKA NA FILMU OD 16 MM, 1906.

39. DETEKTIVSKA KAMERA „TICKA” KOJA SNIMA 25 SLIKA NA FILMU OD 16 MM, 1906.

Dok su Eastmanovim praktičnim monopolom nad filmskom trakom od nitro-celuloze, uvedenom 1889. godine, ostali proizvodači bili obeshrabreni u proizvodnji kamera sa namotanim filmom, pojavljuje se veliki broj raznovrsnih ručnih kamera za ploče i sečeni film. Osamdesetih i devedesetih godina konstruisane su veoma male i kompaktne, u pravom smislu reči džepne kamere. Za amatere oba pola nositi kameru predstavljalo je simbol statusa, i tržište je bilo preplavljeno malim jeftinim modelima, koji su se degenerisali u igračke gotovo bez ikakve praktične vrednosti, slično nekim današnjim tranzistorskim radio-aparatima. Započelo je ludovanje za takozvanim detektivskim kamerama u obliku čaše za izlet, revolvera, knjiga, sata (sl. 39), paketića, skrivenih u novčanicima, štapovima, šeširima, kravatama ili ispod sakoa. Sočiva tih jeftinih kamera su bila slaba, a slike isuviše sićušne da bi bile od ikakve koristi. Te kamere interesantne su jedino po tome što pokazuju jedno postojano kretanje ka minijaturnoj kameri, koja se tek 1924. godine pojavljuje kao precizan naučni instrument.

40. TABAK FOTOGRAFIJA „POŠTANSKA MARKA” SA PORTRETOM GEORGEA WASHINGTONA, 1888. POVUČEN ZBOG LÉSE-MAJESTÉ

40. TABAK FOTOGRAFIJA „POŠTANSKA MARKA” SA PORTRETOM GEORGEA WASHINGTONA, 1888. POVUČEN ZBOG LÉSE-MAJESTÉ

Prostor nam dozvoljava samo uzgredno spominjanje mnogih kamera konstruisanih u specijalne svrhe, kao što su snimanje panorama, stereoskopija, fotografije „poštanske marke” (sl. 40), hronofotografija, kao i u razne medicinske i druge naučne svrhe.

Na tržištu su se stalno pojavljivale nove kamere, jer su redovi fotografa narastali iz nedelje u nedelju. Do 1900. godine računalo se da svaka deseta osoba u Britaniji - četiri miliona ljudi - poseduje kameru. Proporcija je verovatno bila ista i u SAD, ali znatno niža u Evropi.

Najveći broj malih kamera bio je na sklapanje i od lakog metala. Gaumont iz Pariza daje 1903. godine lepo projektovanu džepnu kameru, što je bio opšti naziv za kameru sa pločama dimenzija 4,5 * 6 cm To su bile najmanje dimenzije za kontaktnu kopiju koja se smatrala prihvatljivom za album jednog amatera.

Preteču budućeg razvoja i prethodnicu Lajke projektovao je i konstruisao George P. Smith iz Missourija 1912. godine. Njegova kamera od 35 mm snimala je slike od 2,6 * 3,9 cm na filmskoj traci. Masovna proizvodnja filma od 35 mm za novu filmsku industriju učinila ju je ekonomičnom za snimanje nepokretnih objekata, i prirodno je da je više projektanata kamera došlo na tu ideju otprilike u isto vreme.

Minograf koji je konstruisao Levy-Roth iz Berlina 1914. godine snimao je 50 slika 18 * 24mm na filmskoj traci od 35 mm. Spoljne dimenzije minografa, 5 * 6 * 13 cm su veoma slične Lajkinim. Prototip Lajke konstruisao je iste godine Oskar Barnack, projektant mikroskopa kod Leitza u Wetzlaru. Zbog prvog svetskog rata i inflacije koja je usledila u Nemačkoj Lajka ulazi u proizvodnju tek deset godina kasnije. Značaj Lajke je u tome što su razne osobine, kao što su daljinomer zajedno sa odličnim Elmarovim sočivom koje je projektovao dr Max Berek za postizanje prvoklasnog izoštrenja pri punom otvoru od F 3,5, uzdigle minijaturnu kameru do preciznog instrumenta.

41. KAMERA ERMANOX SA SOČIVOM ERNOSTAR F, 2. 1924.

41. KAMERA ERMANOX SA SOČIVOM ERNOSTAR F, 2. 1924.

Sa Lajkom započinje era prave minijaturne kamere, a kopiranje na brzo razvijajućem bromidnom papiru najzad postaje standardna praksa. Ipak, prednosti Lajke nisu odmah shvaćene u potpunosti. Posebno je visoka moć razlaganja kod Elmarovog sočiva bila daleko iznad moći razlaganja filmova tog vremena, i sve do oko 1931. godine kada su sitnozrnasti razvijači smanjili gruboću zrna jako osetljivih filmova i time obezbedili dobro kopiranje, mala kamera sa pločama zadržala je nesumnjivu prednost nad minijaturnom kamerom. U stvari, jedna kamera sa pločama, Ermanox (sl. 41) koja je proizvedena u fabrici Ernemann u Dresdenu, i izbačena na tržište 1924. godine, godinu dana pre Lajke, pokazala se tokom nekoliko godina korisnijom za fotografe kojima je bio potreban brz instrument. Snažna sočiva Ernostar sa F 1,8 i F 2 omogućavala su snimke pri postojećoj svetlosti na političkim skupovima, raznim društvenim priredbama u zatvorenom prostoru, u pozorištu, i tako dalje. U kombinaciji sa brzim panhromatskim pločama dimenzija 4,1 * 6 cm Ermanox su koristili pioniri foto-novinarstva, dr Erich Salomon, Felix H. Man i drugi koji su morali da rade u lošim svetlosnim uslovima.

Rolejfleks, koji su 1929. godine izbacili na tržište Franke i Heidecke iz Braunschweiga, bio je preteča brojnih sličnih refleksnih kamera sa dva sočiva i namotanim filmom, među kojima je još uvek najpopularniji. Kao i Lajka i Contax, Rolejfleks je pretrpeo mnoge izmene od kada se prvi put pojavio, a njegov nekadašnji nedostatak - ograničenost na jednu fokusnu daljinu - otklonjen je izmenom u konstrukciji kojom se omogućuje međuzamenjivost sočiva kao i kod drugih kamera.

Najpoznatija od predratnih refleksnih kamera sa jednim sočivom i formata 6 * 6 cm, Reflex Korrelle, bila je takode nemačke izrade.

Posle II svetskog rata u prvi red je izbila refleksna kamera dimenzija 6 * 6 cm sa jednim sočivom, švedskog proizvodača Hasselblada iz Gothenburga, koja je u zadnjem delu imala ugrađen uređaj za promenu filma. Ona je popularna među reklamnim, modnim i portretnim fotografima.

Poslednjih godina japanska industrija kamera proizvodi precizne instrumente veličina 35 mm i 6 * 6 cm, koji sada uživaju gotovo univerzalnu popularnost, sa nizom odličnih sočiva, dovodeći po prvi put u pitanje raniju hegemoniju nemačke fotografsko-optičke industrije. Ta hegemonija je počela 1889. godine sa uvodenjem anastigmata dr Paula Rudolpha, a čvrsto je uspostavljena njegovim sočivom Tessar (1902), i drugim širom sveta čuvenim sočivima i osobinama kamere kao što su zastor Compur Friedricha Deckela (1912), i iznad svega Lajkom i Rolejfleksom.

Potrebu za nekoliko sočiva različite fokusne dužine uskoro če prevazići sistem sočiva Zoom sa promenljivom fokusnom dužinom, koji je uveo Voigtlander iz Braunschweiga 1959. godine. Kod najnovijih potpuno automatskih kamera, čiji su prototipovi bili Optima i Agfa, amater više ne mora da razmišlja o otvoru dijafragme i dužini eksponiranja, pošto se to kontroliše ugrađenim foto-ćelijama.

Polaroidnu kameru koju je izumeo Edwin H. Land 1947. godine, i kojom se pozitiv mogao dobiti za 60 sekundi (sada je to svedeno na 10 sekundi) posle eksponiranja, dok su se negativ i pozitiv na hartiji razvijali u kameri, mnogi smatraju idealnim instrumentom za amatera. Sa krajnje jednostavnom operacijom, ona ima nedostatak da daje samo jednu kopiju, jer se negativ ne može ponovo upotrebiti osim ako se ne koristi specijalan film.

Ova usavršavanja oslobađaju amatera potrebe za bilo kakvim tehničkim znanjem uopšte, ali

„Svetlost i sočivo kakvu korist daju

Onima što pamet i pogled nemaju?”