Fotografija sa slikarskim pretenzijama

Izvor podataka: Fotografija sažeta istorija
Autor: Alison Gersheim, Helmut Gersheim
Izdavač: Jugoslavija
Godina izdanja: 1973

Fotografija sa slikarskim pretenzijama

 

Najraniji izlagač umetničke fotografije bio je J.E. Mayall, koji je 1845. godine napravio seriju od deset dagerotipija kao ilustracije za „Očenaš”. Šest godina kasnije na Svetskoj izložbi u Londonu Mayall je izložio nekoliko kompozicija opisanih u katalogu kao „Dagerotipija kao ilustracija poezije i osećanja” - „Vojnikov san”, „Prečasni Bede blagosilja dete” i „Bahus i Arijadna” koje su merile ništa manje od 61 * 38 cm. Uprkos podsticajima princa Alberta, Mayall je napustio umetničku fotografiju, verovatno shvatajući valjanost kritike koju je izneo The Athenaeum: „Nama se ove slike čine kao pogreška. U najboljem slučaju, možemo se nadati golom naturalističkom prikazu. Savršenstvo se ne može postići i imaginacija je zamenjena prisustvom činjenice”.

Osim Mayallovih pogrešno usmerenih izleta u carstvo koje je fotografija izbegavala na najbolji način, izgleda da tokom prvih petnaestak godina nova umetnost nije učinila ni jedan pokušaj odstupanja od realističkog predstavljanja svakodnevnog života. Mada se priznavalo da je fotografija time ograničena, ljudi sa sposobnošću opažanja bili su potpuno svesni da se selekcijom, uglom snimanja, osvetljenjem i kompozicijom dobija široko polje umetničkog izraza.

Godišnje izložbe Fotografskog društva Londona, koje je osnovao Roger Fenton 1853. godine, podsticale su fotografe na medusobno takmičenje u stvaranju slika kojima će se diviti publika i o kojima će se govoriti u štampi. Kritičari, koji su do tada pisali samo o umemičkim izložbama, nisu u stvari bili sasvim sigurni da li je fotografija umetnost, nauka, pomalo i jedno i drugo, ili ni jedno ni drugo. Nalazeći da je stalno ponavljanje portreta, pejzaža, i mrtvih priroda donekle monotono – jer je eksponiranje bilo isuviše dugo da bi se zabeležila akcija - oni su pravili pakosna poređenja između slikarstva i fotografije, pompezno tražeći od fotografa da se potrude za uzvišenije teme od „gole reprodukcije stvarnosti”, za teme koje bi „zapalile maštu, poučavale, pročišćavale i oplemenjivale”. Fotografije istorijskih, alegoričnih, literarnih i anegdotskih tema, slične slikama savremenog akademizma, bile bi najbolji način - tako su isticali - da se pobije zamerka da je fotografija mehanička umetnost. „Fotografiju čekaju nove tajne za osvajanje, ona treba da izmisli nove Madone, i da zamisli nove ideale. Možda će u fotografiji biti Rafaela, Tiziana”. Ova zbrka oko ciljeva fotografije i slikarstva dovela je do zapanjujućih grešaka u pogledu ukusa na obe strane.

Ideja uzdizanja fotografije do uzvišenih svetova „velike umetnosti” posebno je privlačila mnoge bivše slikare kojima je bilo lakše da zarade za život kamerom nego kičicom. William Lake Price, slikar-akvarelist, zapanjio je 1855. godine svet umetnosti i fotografije - kao i predsednika Kraljevske akademije ser Charlesa Eastlakea, koji je bio i predsednik Fotografskog društva Londona - svojim „Don Kihotom” i drugim kompozicijama u viteškom stilu akademskog umetnika Georgea Cattermolea. Ove kompozicije su najavile jedan nesrećan pravac razvoja - pravljenje umesto snimanje fotografskih slika. Dok su umetnički kritičari pozdravljali fotografiju „visoke umetnosti”, kako se ona tada nazivala, oni koji su dublje poznavali fotografski medijum bili su ubedeni da „fotografsko predstavljanje istorijskih i poetskih tema... u najboljem slučaju ostavlja samo utisak scene na pozornici”.

141. O. G. REJLANDER. „DVA NAČINA ŽIVOTA”, 1857.

141. O. G. REJLANDER. „DVA NAČINA ŽIVOTA”, 1857. 

Najambicioznija alegorijska kompozicija u celoj istoriji fotografije jeste „Dva načina života” O.G. Rejlandera (sl. 141): Marljivost na desnoj strani a Rasipanje na levoj, sa Pokajanjem u sredini. Ova fotografija, velika kao kakva uljana slika (41 * 79 cm) bila je najpre pokazana na Izložbi umetničkog blaga Manchestera 1857. godine. Tu su po prvi put fotografije bile izložene ravnopravno sa slikama, crtežima i skulpturom, i Rejlander, slikar koji se posvetio novom medijumu, video je u časti koja se tom medijumu dodeljuje sjajnu priliku da javno dokaže da je moguće stvarati fotografije koje su po vrednosti dorasle umetničkim slikama. Kraljica Viktorija se divila slici „Dva način života” zbog njenog moralnog sadržaja, i kupila ju je za princa Alberta koji je poklon veoma cenio i istakao ga na zid u svom kabinetu. Fotografi su u celini bili manje pristrasni prema slici. Mnogi su bili šokirani polunagotom nekih figura: u Škotskoj je bila izložena samo ona poštovanja dostojna polovina slike! Drugi s pravom nisu odobravali tehniku sastavljanja fotografije od preko trideset negativa, a zameralo se i principu predstavljanja alegorije realističkim medijumom fotografije. Izgleda da je u umetničkim krugovima preovladavalo mišljenje da je to najviši nivo koji fotografija može da dostigne, a pečat kraljevskog odobravanja prirodno da je podstakao stvaranje još nekih pretencioznih kompozicija. Biće dovoljno samo nekoliko naslova: „Baronova gozba”, „Doživljaji Robinsona Krusoa”, „Scena u Taueru” (prema Paulu Delarocheu) Lake Pricea; „Glava sv. Jovana Krstitelja”, „Ifigenija”, „Judita i Holofern” Rejlandera.

142. H.P. ROBINSON. STUDIJA ZA KOMPOZICIONU SLIKU, OKO 1860.143 H.P. ROBINSON. „SVITANJE I ZALAZAK SUNCA”, 1855.

142. H.P. ROBINSON. STUDIJA ZA KOMPOZICIONU SLIKU, OKO 1860.

143. H.P. ROBINSON. „SVITANJE I ZALAZAK SUNCA”, 1855.

Poznata fotografija Henry Peach Robinsona „Nestajanje” (1858), koja prikazuje devojku na samrti okruženu ojađenom porodicom, bila je manje pretenciozna po temi i odmah je postigla uspeh na izložbama. To je bila kopija kombinovana od pet negativa. Tokom sledećih tridesetak godina Robinson stvara bar po jednu sliku-kompoziciju za svaku godišnju izložbu Fotografskog društva Londona, koje je kasnije priredilo turneju značajnih izložbi u Britaniji i u Evropi. Ovim i drugim kompozicijama stvoren je stil poznat kao „slikovna fotografija”. Robinsonov metod, potpuno suprotan pravoj tehnici fotografije, sastojao se u tome da sliku gradi po stupnjevima. Pošto bi napravio pripremnu skicu kompozicije, on je fotografisao pojedine figure, ili grupe figura, isecao ih i lepio na posebno fotografisan prvi plan i pozadinu (sl. 142). Kada bi sve fotografije bile uklopljene, sastavci su se pažljivo retuširali i cela slika se ponovo fotografisala da bi se dobila konačna verzija. „Svitanje i zalazak sunca” (sl. 143), Robinsonova izložbena slika 1885. godine, pokazuje njegovu veliku, mada pogrešno primenjenu veštinu - ni slučajno se ne mogu otkriti sastavci pet negativa od kojih je slika sačinjena. Ali zašto bi iko išao toliko zaobilaznim putem u stvaranju svojih slika od više negativa, umesto da jednostavno namesti i fotografiše grupu? Ta komplikacija bila je delimično uslovljena dugim eksponiranjem, jer je bilo nemoguće pouzdati se u mirnoću nekoliko modela. Štaviše, posebno na toj slici kontrast između senki u sobi i svetlosti koja se ulivala sa prozora bio je isuviše veliki da bi se zadovoljavajuće ostvario sa materijalom na kome su se u to doba pravili negativi. Međutim, dok je Rejlanderov metod sastavljanja odvojenih slika direktno na jednom velikom komadu papira bio čisto fotografski, Robinsonova tehnika se može opisati jedino kao tehnika „makaza i lepka” ili fotomontaža.

Kao zarazna bolest, Stvaranje slika fotografijom (naslov Robinsonove najuticajnije knjige koja se još uvek preštampavala za vreme I svetskog rata) zahvatilo je čak i neke od najvećih fotografa kao što su bili Julia Margaret Cameron i David Octavius Hill - izraziti primeri koji pokazuju kako su ljudi koji su dosegli najveće visine istinski umetničke fotografije mogli da padnu u dubine izveštačenosti i sentimentalnusti kada su pokušali da „doprinesu razvoju lepe umetnosti u fotografiji”. Tu nameru izrazio je Hill kada se oko 1860. godine na kratko vreme vratio fotografiji u saradnji sa A. Macglashonom, portretnim fotografom iz Edinburgha, ali jedva da su postigli nešto više od osrednjih anegdotskih slika.

Pod uticajem svog prijatelja i mentora G. F. Wattsa, Julia Margaret Cameron provela je mnogo vremena u pogrešno usmerenom naporu ispitujući carstvo mašte, i kao slikari akademizma tog vremena, sa kojima se nadmetala, proizvodila je viktorijanski kič najgore vrste kao što su slike „Molim te, Bože, dovedi Oca srećno kući”. Njene ilustracije Biblije, Šekspira i Tennysona, mada su ih savremenici uporedivali sa slikama starih majstora, danas nam izgledaju smešne. U ovom racionalnom veku očigledno nam je da se „Mudre i glupe device”, Sibila, sv. Cecilija ili Blagovesti ne mogu fotografisati, zato što realizam tog medijuma uzvišeno neizbežno svodi na smešno. Gospoda Cameron i njeni prijatelji to nisu shvatali. Sam pesnik laureat (Tennyson) tražio je da ona ilustruje njegove „Idile o kralju”, a rezultati tog poduhvata često su komično podsećali na amaterske pozorišne komade.