Putujući fotografi

Izvor podataka: Stara srpska fotografija
Autor: Branibor Debeljković
Izdavač: Muzej primenjene umetnosti, Muzej grada Beograda
Godina izdanja: 1977

Putujući fotografi

 

Prve vesti u Srbiji o pronalasku dagerotipije saopštava list »Magazin za hudožestvo i modu« skoro pet meseci pre njenog zvaničnog objavljivanja. Ovaj list u svom broju 28. od 5. aprila 1839. godine na strani 112. u rubrici »Smesice« donosi prethodna saopštenja o pronalasku dagerotipije koju je naučnik Arago izneo pred francusku Akademiju nauka 7. januara 1839. godine. List donosi sledeči tekst: »Važno otkrovenije. U poslednjem zasedaniju Nauka u Parizu, objavio je G. Arago neko osobito otkrovenije Daguera. Poznata su ona dejstra Kamere obškure, i njena jasnost, kojom se svi napolju nalazeći se predmeti na papiru umalitelno predstavljaju. Tako je G. Dagueru spospešestvovalo, da one predmete, koji se sredstvom kamere obškure na papir predstavljaju, na istom jasno i tvrdo zadrže. Ovo novo otkrovenije tako je važno i sovršeno, da i najteže i najnežnije predmete s osobitim savršenstvom i jasnoćom izobraziti može. Budi kakav predel, polja, šume, sliku (portre) bez ikakve čovečije pomoći i Hudožestva predstaviti može se s ovim otkrovenijem, i s osobitom vernosću, koje nikakvo hudožestro nadvisiti nemože. Pobuna živopisaca i vajatelja besumnje sledovaće, budući da se tim načinom šteta velika njiovim hudežestvu nanosi, jer što oni za dve i tri godine posluju, to se sad u jedno magnovenije oka lepo isposlovati može!«[1]

U ovoj vesti naročitu pažnju privlači poslednja rečenica, koja vidovito, iako pravo vreme fotografije nije još ni počelo, nagoveštava događaje koji se tek dsadeset dve godine kasnije odigravaju;1861. godine sukob dva

fotografa oko autorskog prava dobija svoj epilog pred pariskim kasacionim sudom. U ovom sukobu odlučujući činilac u pitanju autorstva bio je stalno prisutni problem: da li je fotografija umetnost ili nije.

Sudije pariskog Kasacionog suda iz 1862. godine, u procesu oko autorskog prava, našli su sledeću formulaciju: »Fotagrafija nije nešto što nastaje inercijom, nju ne možemo rangirati u patpuno materijalne stvari. Njene slike stvarno mogu do jednog izvesnog stepena i u znatnoj meri da budu rezultat procesa razmišljanja, ukusa i inteligencije fotografa, iako one nastaju pomoću kamere i dejstva svetlosti.[2]

Izvestan broj pariskih slikara ustaje protiv ove odluke. »Protest potpisuje impresivan broj umetnika na čelu sa Ingres-om koga slede Flandrin, Fleury Nanteuil i drugi članovi Instituta; tu su bili uključeni i Jeanron, Treoyon, H. Bellange, Philippe Rousseau (koji je i član Francuskog društva za fotografiju), Isabey, Puvis de Chavannes, Vidal, J. Bourgeois i mnogi drugi«.[3] »Srbske novine« o samom pronalasku ne danose nikakve vesti, osim o požaru »Diorame«,[4] kao i jedne vesti u broju 9. od 2. marta 1840. godine, gde na strani 36. pod naslovam »Novo razvijenije Dagerova izmišljanija« obaveštava čitaoce o nekom novom reljefnom postupku, nekog Demidova iz Petrograda, koji je on načinio na osnovu Dagerovog pronalaska.[5]

Četiri godine kasnije, 1844, pojavljuje se u »Srbskim novinama« tri puta, jedno za drugim, oglas jednog putujućeg dagerotipisfe: »Dolepotpisati uzima slobodu javiti počitaemu publikumu ovdašnjemu da on ima osobito važnu novoizobretenu mašinu za dagerotipiranje (malanje) lica koja vrlo dobro i sa najboljim izgledom tako izlaze, da je dosad svaki koji je god ovom mašinom portretiran, savršeno zadovpljan bio.

Malanje ovo biva za 20 do 40 sekunada. Cena je istog rada na platini od metala po veličini ove od jednog lica 5 f., a od više lica ujedno 8 f. srebra. Obitava u kavani Dunavovića do varoš kapije.

26. Avgusta 1844 u Beograda

Josif Kappilleri. Dagerotipista«[6]

Ovaj oglas je ujedno i prvi podatak da je i do Srbije stigla dagerotipija, ako izuzmemo početničko snimanje A. Jovanovića, koje on pominje u svojoj autobiografiji: da je krajem 1841. godine dagerotipirao kneza Mihaila i da snimak nije uspeo.

Putujući fotografi-dagerotipisti imali su vrlo male zahteve u pogledu svoga »ateljea«. Jedan ravan zid na koji je padalo dosta svetlosti ili zategnuto platno u nekom drorištu ili na većoj terasi brzo je stvorilo uslove koji su mu bili patrebni da obavlja svoj posao. Rad sa dagerotipiskim pločama, koje još nisu bile tako osetljive na svetlost, nije zahtevao mračnu komoru. Verovatno da je Dunavovićeva kavana ispunjavala Kapileriju sve ove uslove. Koliko je dagerotipija on napravio u toku svog petnaestodnevnog boravka u Beogradu i koga je sve snimao, ostaće za sada tajna, pogotovo što do sada, kod nas u Srbiji, nije pronađena nijedna dagerotipija. Uzrok tome treba tražiti na prvom mestu u nepostojanosti dagerotipske slike, a zatim u nebrižljivom rukovanju osetljivim slojem dagerotipije koja vrlo brzo propada. Ne treba zaboraviti da su ove sjajno uglačane metalne površine bile unikati. Mišel Brev (Michel Braive) kaže: »Naš muzej stogodišnje vizije ne sme da zaboravi ni pogled gledaoca. Bezbrojne fotograje su izgubljene. Ali zašto su se druge sačuvale? Besumnje zato što su ih oni što ih sakupljaju, u koje ubrajam i fotografe, izabrali i u zaostavštini ostavili«.[7]

Bilo bi veoma zanimljivo kada bismo mogli saznati kako su građani Beograda primili ova »ogledala koja se sećaju«, kako ih je nazvao Edmon Abu (Edmond About). Na žalost, u našoj više nego skromnoj dnevnoj štampi onoga doba o ovakvim utiscima nije se ništa donosilo. Pitanje je da li je uopšte i koliko portreta snimljeno. Jer ako pogledamo u oglas, cena jedne dagerotipije nije bila baš mala: »na platini (ploči) od metala od jednog lica 5 forinti srebra, a od više lica ujedno 8 forinti srebra«. Vrlo je teško stvoriti predstavu a materijalnoj vrednosti takve jedne dagerotipije. Malo je onih koji su mogli sebi dozvoliti da naruče sopstveni portret - u okviru gradanskog društva koje se tek formira i koje nije podmirilo možda važnije životne potrebe. Predstaviti ondašnju vrednost novca skoro da je i neizvodljivo, a pogotovo gledano na stanje novčanog tržišta gde je vladalo neverovatno šarenilo. To stanje najbolje ilustruje podatak koji nam je ostavio Luj Leže (Louis Leger).[8] Mislim da bi se najbolja slika o cenama mogla dobiti kroz upoređenje vrednosti nekih artikala, životnih namirnica i usluga u Beogradu toga doba. Iako to možda nije najsrečnije rešenje, ipak nam daje neki oslonac za kakvo-takvo upoređenje. »Srbske Novine« od 30. novembra 1844. godine donose cene na pijaci:

 

1 par ovaca      50 groša

100 oka brašna            60 groša

100 oka meda ceđena        400 groša

1 oka leba ekmekđijskog      24 pr (para)

1 oka leba belog            1 groš 5 para

zemička 1 oka   2 groša 20 para

masti svinjske 100 oka       350 groša

na malo 1 oka   4 groša

Dositej Obradović, sva dela povezana u 9 časti 20 forinti

Golubica, svi pet knjiga izašavši, lepo povezani 10 forinti

mesečno za ručak,   3 talira

večera na porciju kod »Jelena« 60-80 para

Kursni odnos novca bio je sledeči:


Talir cesarski 6 cvancika

Jedna forima srebra 3 cvancika

Jedan cvancik 4 groša

Jedan groš        20 para


Prema tome jedna dagerotipija staje, na primer, kao 100 oka (120 kg) brašna; više nego dve ovce; 15 oka (18 kg) masti ili 60 oka (72 kg) belog hleba. Moglo bi se skoro mesec dana ručati, u najboljem lokalu, kod »Jelena«.

Posle Kapilerija u 1844. godini u oglasima »Srbskih Novina«, koje su u ovim godinama bile glavno javno i lokalno glasilo, pojavljuje se tek posle tri godine ponovo oglas koji nudi fotografske usluge. Da li je u međuvremenu bilo putujučih fotografa koji se nisu oglašavali, što je vrlo moguće, za sada če ostati nepoznato.

Krajem 1847. godine javlja se u Beogradu jedan univerzalni »majstor« Josif Kallein. »On pravi portreta na staklu i srebru, obučava u orijentalnom živopisaniju ... zatim u dagerotipiranju takođe«. Njemu nije nepoznato borenje i »po francuskom načinu boriti se špadama«. Daje časove srbskog jezika i računa.[9] Nejasno ostaje u oglasu »da on pravi portreta na staklu«. Ovo je vrlo zanimljiv podatak, jer prva upotreba stakla za pozitivske slike u svetskoj literaturi zabeležena je tek dve godine

kasnije. Tako Blankar Evrar (Blanquart Evrard) 1849. godine pravi nedovoljno eksponirane niepsotipije[10] koje se položene na tamnu podlogu pojavljuju kao pozitivi, pa se nazivaju ambrotipije.[11] Iako je staklo kao podloga upotrebljeno još u najranije doba pronalaska fotografije (Nieps, Heršel i drugi), kao daleko praktičnije i jeftinije za upotrebu nego srebrne ploče, zbog tehnoloških teškoća nije došlo do šire primene. Tek 1847. godine Abel Nieps de Sen-Viktor (Abel Niepce de Saint Victor) objavljuje svoj pronalazak na staklu, koje premazuje senzibiliziranim belancetom. Ovo je zbog slabe osetljivosti uglavnom služilo za snimanja van ateljea, a i za pozitive na staklu. Postupak se naziva niepsotipijom. Pronalaskom kolodijumskog »mokrog postupka« pojavljuje se i primena za pozitive na staklu, što se naziva ambrotipijom ili amfitipijom.[12] Ova jeftina zamena za skupu dagerotipiju u stvari je ravnomerno razvijeni tanki negativ koji se, postavljen ispred crne pozadine, pojavljuje kao pozitivska slika.

Ovde ne smemo a da ne spomenemo postupak na staklu Slovenca Janeza Puhara,[13] koji je usled skupoće dagerotipskog postupka još 1842. godine upotrebljavao kao podlogu staklene ploče. Njegov pronalazak objavljen u lokalnim novinama ostao je, međutim, dugo vremena nepoznat, tako da ga svetska istorija fotografije i ne beleži osim H. Gernshajma (Gernsheim).[14] Čudno je da Puhara, iako je stvarao na teritoriji Austro-Ugarske Monarhije, Josef Maria Eder nigde ne pominje u svojoj poznatoj i vrlo obimnoj i iscrpnoj istoriji fotografije, posvećenoj prvenstveno tehnici. O slikama na staklu koje je Kalein radio, kao jedini zaključak koji bismo mogli doneti to je da on ima neki srooj postupak. Na žalost, u Srblji se nije očuvao ni jedan primerak ambrotipije na osnovu koje bi se moglo nešto određeno reči.

Trebalo je da prođe opet skoro dve godine pa da se ponovo pojavi jedan dagerotipista. Ovog puta to je neki Adolf Dajč koji se u Beogradu, sudeći prema oglasima, bavio u tri maha. Njegove anonse u »Srbskim novinama« u toku 1849. i 1850. godine daju uvid u skoro celokupan repertoar rada tadašnjih dagerotipista. On je prvi koji najavljuje i fotografiju na hartiji-talbotipiju.

Prilikom svog prvog bavljenja u Beogradu, Dajč oglašava da pored običnih radi i kolorisane dageratipske portrete do veličine od pet palaca (oko 13,5 cm). Cene su sad, za razliku od 1844. godine, več mnogo niže - od 2 do 8 forinti srebra. Oglasom se takođe ističe da »svaki ljubitelj hudožestva može kod potpisatog, hudežestvo ovo za kratko vreme za umerenu nagradu naučiti kao i odobrenu, čerez njega, spravu kupiti«.[15] Postavlja se pitanje šta znači »odobrenu spravu«? To bi verovatno mogla biti dagerotipska kamera sa originalnim potpisom Dagera (Daguerre). Dagerov rodak knjižar Alfons Žiru (Giroux) dobio je od pronalazača isključivo pravo da proizvodi dagerotipske kamere. Ovalna pločica na kameri sa potpisom Dagera služila je kao garancija. Uz kameru je išla i knjižica sa Dagerovim uputstvom za rad. Prema tome izraz »odobrena sprava« mogla bi da se odnosi na originalnu Dagerovu kameru.

Oglas u »Srbskim novinama« od aprila 1850. Godine[16] daje nam uvid u način kako se dagerotipije opremaju: »za moja dagerotipska portreta dobio sam baš sada kutica, broševa, medaljona, prstenja od zlata i bronze«. Dagerotipisti obično svoje portrete uramljuju u dvodelne kutije prevučene kožom ili od metala, a kasnije američke fabrike prave ih od neke veštačke mase. Opremaju se kao i minijature. Iznutra su kutije za dagerotipiju s jedne strane presvučene somotom dok na drugoj strani nose dagerotipsku sliku pod staklom. Minijaturne dagerotipije, kao što i oglas objašnjava, ugrađuju se u broševe, ogrlice, brazletne i prstenje. Tekst oglasa daje i jednu prilićno morbidnu ponudu »specijalitet« dagerotipista toga doba: »i mrtvace dagerotipiram takođe«. Za pokojnike koji za svoga života nisu stigli da naprave svoj portret brinuli su se naslednici. U tehnici talbotipije, kasnije, vršio se i veliki retuš. Polak (Pollack)[17] citira Adolfa Krajnera (Krainer), » Umrli se donosio u atelje i tamo je u fotelji fotografisan. Za ucrtavanje očiju, odnosno slikanje kao i ostali kolorit brinuo se vešti retušer za pozitiv«.

Oglas Dajča iz 1849. godine u »Srbskim navinama« privukao je i naše ljude. Tako čitamo oglas sledeće sadržine: »Predstojećim objavljujem da sam od G. Adolfa Dajča naučio portreta dagertipirati. Zato ovome gospodinu javno blagodarim, i izjavljujem da sam od njega i dobru mašinu kupio i ovaj posao za 14 dana naučio. U Beogradu, 15 aprila 1850,

Pop Milija Marković

istorički živopisac«[18]

 

Iako u svom oglasu Dajč izjavljuje da će u Beogradu boraviti četrnaest dana, on menja svoj plan. »Srbske novine« od 8. maja 1850. godine donose njegov novi oglas (koji se ponavlja 11. i 18. maja):[19]

»Fotografija ili nov način zrakom na artiji likove portretirati. Na mnogostrano zahtevanje našao sam se pobuden jednog veštog meni dobra preporučenog fotografa iz Beča dovesti, s kojim ću u društvu putovati. Počem mi je milo i prijatno u Beogradu baviti se, to ću sebe vrlo srećnim osećati, ako povoda dobijem, da s tim fotografom, koji će za 8 dana u Zemun doći, jošt koje vreme ovde provest mogu, koje će pak samo a tom slučaju biti, ako se od strane p. n. publike ovoj stvari vnimanije pokloni i dovoljno se ljubitelja prijavi, i na listi, koja se u novinarnici nalazi, podpišu; zašto ne nađe li se nikakvog učastnika, to zbog veći troškova moram odma dalje odlaziti. Fotografisano portre predpomenutoga veštaka, koje mi je u pismu došlo, i naravno svim nužnim jošt ne proviđeno, stoji u novinarnici, gde ga svaki viditi može.

U Beogradu, 8. maja 1850. Adolf Dajč

dagerotipista«


»Srbske novine« sada prvi put pominju reč fotografija. Iako je u to doba u svetu najrašireniji način za dobijanje likova dagerotipija, nju sve više potiskuje praktičnija i tehnički prihvatljivija talbotipija, a od 1851. godine ) »mokri« kolodijumski postupak. Naziv fotografija nastao je još 1839. godine i pripisuje se astronomu Heršelu (John Frederick William Herschel) koji ga je zapisao još 17. februara na dva svoja negativa.[20] On je, takođe, za tehniku kalotipije uveo i termine »negativ« i »pozitiv«. Kalotipija je četrdesetih godina 19. veka u Evropi još retkost; gledano iz današnje perspektive, ona ima mnoge prednosti pred dagerotipijom koja, međutim, suvereno vlada. Okružena već ogromnom popularnošću prvog pronalaska dagerotipija naročito fascinira obiljem sitnih detalja koje ljudi toga doba sa zadovoljstvom posmatraju kroz lupu. Za portret to predstavlja nedostatak; ljudi su sujetni, a metatna ploča, kao ogledalo uglačana, nemilosrdno razotkriva sve nedostatke lica, čime je ženski svet bio naročito pagođen.

»I najprijatnije i vrlo mladenačko lice mrko i staro izlazilo je iz kamere.

Žene su najpre oglasile rat dagerotipiji (1841), a neka koja je već po prirodi bila ružna i izgledala još ružnija u melanholičnoj atmosferi dagerotipa, bila je ubedena da je njena slika sasvim slučajna, pa je odlazila a da je ne uzme (1844)«.[21]

Ova istinitost prikazivanja tačnog lika portretisanog i nemogučnost ma kakve ispravke, navela je mnoge dagerotipiste da se late talbotipije, iako je ovaj postupak po preciznosti daleko zaostajao iza dagerotipije. Struktura talbotipskog negativa na hartiji nema tu oštrinu niti bagatstvo detalja koji portet u dagerotipiji tako naturalizuju. Krajem četrdesetih godina neki dagerotipisti, pošto su savladali proces, prelaze na tehniku talbotipije. Prvi njen nedostatak je nesigurnost procesa koji zavisi mnogo od kvaliteta hartije na kojoj se izraduju negativi. Hartija je morala da bude visokog kvaliteta, ujednačene strukture i bez tragova metala koji u dodiru sa srebrom stvara crne mrlje. Pored toga plaćanje licencnog prava  u Engleskoj odbijalo je mnoge da je prihvate.

Oni koji su počeli da njome rade ističu prednosti talbotipskog portreta: slika se ne briše, pa joj zato ne treba zaštitno staklo, mogu da se stave u album, da se šalju u pismu, one liče na crteže i nemaju onu izraženu oštrinu dagerotipije. Nemački fotograf Biov (Hermann Biow) indirektno ističe najveći nedostatak dagerotipije - njenu unikatnost: »ako se jedanput portretirate možete dobiti, godinama kasnije, isto tako dobre portrete«.[22]

Ljudima od ukusa i slikarima naročito imponuju crna-beli efekti talbotipije koje stvaraju ublažena oštrina kontura kao i nedostatak sitnih detalja. Sve ovo daje talbotipiji decentan i umetnički izgled. Kalotipski pozitivi, najpre pravljeni istim načinom kao i negativi, izrađuju se sada na takozvanoj »slanoj« hartiji koju Talbot prvi uvodi. Na primitivan način svaki fotograf priprema svoj materijal. Naravno, pri tome svi pozitivi imaju manje ili veće greške koje se kasnije rukom ispravljaju. Slike na »slanoj« hartiji imaju neprijatan žućkasti ton i prilično su blede. Primenom tonovanja u zlatu one su dobijale izvanredan ljubičastosmeđi ton. Mat površinu obične hartije mnogi vešti fotografi ili njihovi pomoćnici, mahom minijaturisti i slikari bez posla, izvanredno spretno su pretvarali u akvarele. Vrlo često u radnjama sa antikvitetima a i u muzejima ovakve akvarelisane »slane« kopije vode se kao akvareli, jer je fotografska padloga s vremenom dosta izbledela. Tek detaljnijim ispitivanjem pokazuje se fotografsko poreklo ovih »akvarela«. Beograd u 1852. godini posećuje jedna za svetsku istoriju fotografije vrlo zanimljiva ličnost. To je Karlo Satmari ili bolje poznat kao Carol Popp de Szathmari (1812-1887). Sa svojim saputnikom i pomagačem Tomom Pacalom objavljuje on u »Srbskim novinama« u više navrata dva oglasa.[23] Iako slikar, akvarelista, litograf i fotograf, on na prostoru nekadašnje Velike pijace, ispred Kapetan-Mišinog zdanja, prkazuje panoramu-cikloramu. Pored toga demonstrtira elektromagnetski telegraf i »novo sunce« - električnu svetlost. U oglasu još stoji: »Budući da ista gospoda znadu i likove fotografisati i za to imaju više sprava to će oni po najnovijim iskustvima i uspesima i fotografične likove-portrete snimati ...« »Oni snimanja vrše u osobitoj ogradi naročito za to podignutoj pored panorame na pijaci«. Uzimajući u obzir izraz »po najnovijim iskustvima« kao i spuštenu cenu, koju oni reklamiraju u drugom oglasu iz jula meseca, to bi se već moglo odnositi na takozvani »mokri kolodijumski« postupak. Kolodijum, koji svojom reprodakcijom valera i oštrinom predstavlja korak napred u odnosu na talbotipiju, verovatno daje Satmarlu povoda da u oglasu istukne »da njihovi fotografični proizvodi svaki dojakošnji daleko prevazilazi... i s takim savršenstvom jošt nigde izrađivani nisu«.

Iako se u fotografskoj literaturi navodi da je Prvi ratni fotograf Rožer Fenton, koji svoje ratne fotografrje snima u krimskom ralu (1853-1856.). H. Gernshajm ovo ispravlja: »ovaj naziv ipak pripada, strogo govoreći, Karla Satmariju«.[24] Opremljen posebnim kolima, uređenim za »mokri postupak«, Satmari učestvuje u krimskom ratu. Pet meseci pre zvaničnih neprijateljstva (nov. 1853.) u Vlaškoj snima ruske generale Gorčakova i druge kao i logore ruske vojske. Prelazi potom na tursku stranu i snima Omer-pašu (Mihovil Latas) i njegove bašibozuke, zidine Silistrije i mostove preko Dunava.[25] Njegova kola su pokatkad i meta neprijatelske vatre. Na Svetskoj izložbi u Parizu 1855. godine u turskom paviljonu Satmari izlaže album od dve stotine fotografija, koji je predmet divljenja. Napoleon III ga hrabri da ovaj album publikuje i prvi se upisuje na listu pretplatnika. U julu Satmari poklanja jedan album kraljici Viktoriji.[26]

Čudnovata sudbina je htela da oba primerka ovih albuma izgore, jedan na travnjaku u Vindzoru, jer Edvard VII nije baš mnogo mario za fotagrafiju, a drugi u Tiljerijama, kada su za vreme Komune gorele.[27] Zaključujuči prema reversu jedne fotografije u formatu »vizit karte« (AS ROXIII2-3) Satmari radi u Bukureštu kao dvorski fotograf. Prvi broj novog časopisa »History of Photography« u članku o fotografiji u Rumuniji donosi mnogo novih podataka o Karlu Satmariju.[28]

Sve do prve polovine šezdesetih godina Beograd i Srbija nemaju stalne fotografe. Zaključujući prema oglasima u »Srbskim Novinama«, ne može se dokučlti pouzdan broj putujućih fotografa, jer svi možda i nisu oglašavali sroj dolazak. Kroz Beograd do 1859. godine prolaze još pet fotografa koji pored svojih fotografskih usluga vrše i druge lukrativne poslove. Tako fotograf A. Nekam, radi u »Zdaniju kod Jelene« No. 6, i u dva maha posećuje Beograd i u proleće 1856.[29] godine i u martu 1857. godine.[30] Sada sa sobom nosi i izlaže »stereoskopske likove« gradova, polja i predela, spomenika i tako dalje, i javlja: »fatografske portrete izrađujem kao i od pre tako jednolično kao da će progovoriti i s vrlo lepom opremom«. U toku leta 1856. godine »u kući g. Nikole Selakovića kod Toskine česme« odseda Karl od Palft, koji »svakoga roda i vida gotografijske likove, od najmanji medaljona pa do veličine od 9-12 palaca, radi po najnovijem vkusu ...” »mogu se i živopisani (molovani) likovi imati«[31]. Godine 1858. u Beogradu radi kao putujući fotograf i Nikolaus Štokman (Stockmann)[32] koji šezdesetih godina postaje dvorski fotograf u Beču, a knez Milan mu dodeljuje i titulu dvorskog fotografa srpskoga dvora. Na poleđini svojih fotografija on pored kraljevske austrijske carske krune stavlja i krunu kneževine Srbije. Stockmann je zet pančevačkog fotograja Nikole Lekiča, koji osamdesetih godina otvara takode atelje u Beogradu i postaje dvorski fotograf.

Poslednji putujući fotograf koga beleže »Srbske novine« je Morie B. Boer, »fotograf iz Amerike« koji »se preporučuje za izrađivanje likova od svake ruke po najnovijem “amerikanskom račinu”, koji sve, što je do sada fotografska veština proizvela prevazilazi u nežnosti i čistoti«. Da li u oglasu termin “amerikanski način” znači da Boer radi dagerotipiju, teško je utvrditi. Poznato je da su u Americi bile izrađivane tehnički najbolje dagerotipije. Osnovni uslov da jedna dagerotipija uspe bila je apsolutno čista i od oksida savršeno očišćena posrebrena pavršina ploče. Ona se

»glača« rukom uz pomoć posebnih ramova, ulja i plovućca (Bimstein) u prahu. Amerikanci taj proces mehanizuju posebnim aparatima, čak i pokretanim parnom mašinom.[33]

Uostalom vašarska pompa i velika obećanja fotografa u novinskim oglasima nisu bili ništa neuobičajeno.

Iako početkom šezdesetih godina mnogi putujući fotografi ostaju u pojedinim mestima gde imaju veću klijentelu i izglede na saradnju, kroz Srbiju još uvek prolaze mnogi fotografi. Ovo je osobito često u doba kad je u modi fotograja u formatu »vizitkarte«, gde na reversu čitamo imena mnogih fotografa, ali bez naziva grada. Tako Julius Miliot još uvek piše svoje ime starim pravopisom; sliku jednog bračnog para snimio je u ateljeu pod vedrim nebom Anton Laforton (Lafforton) iz Požege, fotografija sa posvetom i datumom iz 1874. godine potiče iz ateljea »Zaharijević i Jovanović«, ali opet bez mesta boravka. Među poslednjim oglasima putujučih fotograja u Beogradu mogao bi biti ovaj što se pojavio u »Trgovačkim novinama«.[34]