Fotografija na staklu

Izvor podataka: Fotografija sažeta istorija
Autor: Alison Gersheim, Helmut Gersheim
Izdavač: Jugoslavija
Godina izdanja: 1973









FOTOGRAFIJA NA STAKLU

 

Niépce je još 1822. godine upotrebio staklo za heliografiju. Ser John Herschel je 9. septembra 1839. snimio fotografiju teleskopa svoga oca na staklu prevučenom karbonatom srebra. Ovu najraniju sačuvanu fotografiju na staklu prečnika 6,5 cm Talbot je smatrao „džinovskim korakom”.


Postupak sa belančevinom na staklu

Prvi izvodljiv metod dobijanja fotografije na staklu bio je proces sa belančevinom Abela Niépcea de Saint-Victora, rođaka Nicéphora Niépcea, koji je objavljen juna 1848. Staklena ploča bila je premazana belancetom jajeta obradenim kalijum-jodidom, isprana kiselim rastvorom srebro-nitrata, razvijena taninskom kiselinom, i fiksirana na uobičajen način. Postignuti su veoma fini detalji, pripremljene ploče mogle su se čuvati petnaest dana, a razvijanje se moglo odložiti nedelju-dve. Eksponiranje je, međutim, trajalo 4 do 15 minuta, prema okolnostima, što je smetalo u slikanju portreta, ali u snimanju pejzaža, arhitekture, i reprodukcija umetničkih dela sporost nije predstavljala neki veliki nedostatak.

Pozitivi štampani na staklu prevučenom belancetom bili su odlični kao slajdovi za laternu magicu i stereoskopske slike zahvaljujući svojoj savršenoj providnosti. One prve uveli su William i Frederick Langenheim iz Filadelfije 1849. godine pod imenom hyalotipija; druge, C.M. Ferrier iz Pariza 1851. godine.



Postupak sa kolodijumom

Godina 1851. označava početak nove ere u fotografiji. Izum koji je za kratko vreme potisnuo sve postojeće metode bio je postupak sa vlažnim kolodijumom Fredericka Scotta Archera, objavljen u martovskom broju časopisa The Chemist*9) te godine. Pre toga su Robert J. Bingham i Gustave le Gray aludirali, nezavisno jedan od drugoga, na eventualnu primenu kolodijuma u fotografiji, ali nijedan od njih dvojice nije objavio postupak koji bi bio izvodljiv.

Engleski vajar Archer, koji je naučio da pravi kalotipije da bi dobio portrete svojih modela kao studije, nastojao je da usavrši hartiju za kalotipiju premazivanjem raznim supstancama, uključujući i nedavno otkriveni kolodijum. To ga je navelo na ideju da kolodijum koristi kao zamenu za hartiju.

21. POTOGRAF PEJZAZA, OKO 1855.

21. POTOGRAF PEJZAZA, OKO 1855.

U Archerovom postupku kolodijum, koji je sadržavao kalijum-jodid, sipan je na pažljivo nagnutu staklenu ploču sve dok se preko cele ploče ne bi formirao ravnomeran sloj. Obradi se pristupalo odmah zatim umakanjem ploče u rastvor srebro-nitrata. Ploča se morala eksponirati dok je još vlažna, zato što se sa sušenjem kolodijuma osetljivost brzo gubila. Razvijanje je moralo da sledi direktno za eksponiranjem, ili pirogalnom kiselinom i1i ferosulfatom. Slika je fiksirana hiposulfitom sode ili kalijum-cijanidom.

Postupak je bio daleko komplikovaniji nego sa dagerotipijom ili kalotipijom, i pošto su se sve operacije morale obavljati na licu mesta, fotograf u prirodi je bio natovaren kompletnom opremom za mračnu komoru (sl. 21). Međutim, ti nedostaci su nadoknađeni daleko većom osetljivošću. U postupku sa kolodijumom eksponiranje se kretalo od 10 sekundi do 1,5 minuta za pejzaže i arhitekturu na pločama umerene veličine. Mali portreti (ambrotipije) mogli su se snimati za 2 do 20 sekundi. To je bio najbrži fotografski postupak pronađen do tada, i prvi koji je bio oslobođen patentnih ograničenja u Engleskoj. Kolodijum je ostao u širokoj upotrebi preko trideset godina, i još uvek se koristi u pravljenju klišea.

22. AMBROTIPIJA SA UKLONJENOM POLOVINOM POZADINE DA BI SE POKAZAO EFEKAT POZITIVA I NEGATIVA, OKO 1858.

22. AMBROTIPIJA SA UKLONJENOM POLOVINOM POZADINE
DA BI 
SE POKAZAO EFEKAT POZITIVA I NEGATIVA, OKO 1858.

Jednu varijantu koju je Archer postigao u saradnji sa Peterom Wickensom Fryjem predstavljao je direktan pozitiv na staklu dobijen beljenjem nedovoljno eksponiranog kolodijumskog negativa i njegovim transformisanjem u naizgled pozitivnu sliku, kada se gleda prema svetlosti reflektovanoj na crnoj pozadini. Kada se gleda na direktnoj svetlosti, ili bez tamne pozadine, slika zadržava osobine negativa (sl. 22). Naziv ambrotipija za kolodijumske pozitive koji je u to vreme upotrebljavan i u Engleskoj, predložio je Marcus A. Root, dagerotipist iz Filadelfije. U Evropi su se oni obično nazivali melainotipijama. Na pozadini od tamnog somota, hartije ili laka, i u dekorativnim američkim omotima „Union” od modelovanog plastičnog materijala, ili ponekad u pozlaćenim ramovima, ambrotipije se odlikuju površnom sličnošću sa dagerotipijama (sl. 23), i bile su jeftina zamena za njih. Ogronma većina ambrotipija bili su mali portreti, veoma popularni kod jeftinijih fotografa od ranih pedesetih do sredine šezdesetih godina, kada ih je zamenila moda carte-de-visite.

23. AMBROTIPIJA GDE WILLIAM BLAKE, OKO 1854.

23. AMBROTIPIJA GDE WILLIAM BLAKE, OKO 1854.

Direktni kolodijumski pozitivi ponekad su se pravili i na koži tamne boje ili na crnoj hartiji (atrografije). 1853. godine sa Adolphe Alexandre Martinom, francuskim učiieljem, pojavljuju se portreti-ferotipije ili kalajotipije na emajliranom čeličnom limu. Ti portreti su uživali veliku popularnost u Sjedinjenim Državama kod nižerazrednih fotografa od 1860. godine nadalje, ali nisu uspeli da se ustale u Evropi sve do kraja 1870-tih godina, kada su ih ulični fotografi uveli kao američku novinu. Fotografima bolje klase ovi direktni pozitivi gotovo uopšte nisu bili potrebni, oni su većinom pravili kontaktne kopije na hartiji obrađenoj albumenom. Ta hartija za pozitive, koju je maja 1850. godine uveo E. Blanquart-Evrard, bila je prevučena belancetom jajeta (albumenom) da bi se dobila sjajna površina i obrađena srebro-nitratom. Kako je postupak sa nanošenjem albumena bio prilično težak, hartija se kasnije izradivala fabrički, ali je fotograf još uvek morao da je obradi pre upotrebe. Izrađena slika je obično tonirana hloridom zlata da bi joj se popravila boja i postojanost. Hartija sa albumenom ostala je veoma popularna sve do početka novog stoleća. Potrošnja jaja za albumensku obradu hartije bila je ogromna; drezdenska Albuminpapier Fabrik, najveći proizvodač hartije sa albumenom u Evropi 1890-tih godina, trošila je 60.000 jaja dnevno - oko 18 miliona godišnje.

Nepodobnost postupka sa vlažnim kolodijumom za fotografa pejzaža dovela je do zahteva za suvim pločama. Izmišljani su razni metodi da se kolodijum održi u lepljivom senzitivnom stanju nekoliko dana ili čak nedelja, tako da bi se celokupan hemijski postupak mogao izvesti u fotografovoj mračnoj komori kod kuće. Svi ti procesi prezervacije, međutim, bili su mnogo puta sporiji od vlažnog kolodijuma. Septembra 1871. godine dr Richard Leach Maddox, engleski lekar i poznati mikroskopist, objavio je eksperimente sa želatinskom emulzijom srebro-bromida kao zamenom za kolodijum. To se ispostavilo kao epohalan izum, iako je, kako je prvobitno bilo objavljeno, proces bio 180 puta sporiji od vlažnog kolodijuma. Usavršena i ubrzana eksperimentima Johna Burgessa, Richarda Kennetta, i Charlesa Bennetta, brza želatinska suva ploča otvorila je modernu eru fabričke proizvodnje fotografskog materijala, oslobađajući fotografa potrebe da sam proizvodi svoje ploče. Do aprila 1878. godine četiri britanske firme masovno su proizvodile suve želatinske ploče koje su se mogle čuvati dugo vremena i omogućavale su trenutne fotografije sa eksponiranjem od delića sekunde. Sledeće godine započele su proizvodnju fabrike u nekoliko drugih zemalja. Sa izvesnim usavršenjima, u modernoj fotografiji se još uvek koristi želatinska emulzija.