Fotografija pokreta

Izvor podataka: Fotografija sažeta istorija
Autor: Alison Gersheim, Helmut Gersheim
Izdavač: Jugoslavija
Godina izdanja: 1973

Fotografija pokreta

 

Želja da se zabeleži akcija postoji još od najranijih dana fotografije, ali ostaje neispunjena sve do uvođenja stereoskopske kamere 1853.godine (sl. 33). Nekoliko dagerotipija snimljenih 1841. predstavljaju izuzetke vredne pažnje: ulični prizori sa ljudima i sporim saobraćajem braće Natterer iz Beča, pogled na Pont Neuf u Parizu Marca Antoinea Gaudina, i smena straže u Tuilleries, sa gomilom gledalaca, Giraulta de Prangeya.

Deset godina kasnije Hippolyte Macaire iz Le Havrea pokazao je dagerotipije konja u kasu, kočije u pokretu, čoveka u hodu i morskih pejzaža sa talasima i dimom kako izlazi iz brodskog dimnjaka. Za te nove teme, snimljene u deliću sekunde, Macaire je mogao da traži i po 100 franaka po komadu. Neke od njegovih morskih pejzaža kupio je slikar-marinista Eugene Isabey.

Da bi se umanjio efekat pokreta, takvi prizori morali su se fotografisati sa znatnog odstojanja. U trenutnim stereoskopskim prizorima koje su krajem 1850-tih godina snimili G.W. Wilson (sl. 134), William England, Adophe Braun (sl. 34) i Edward Anthony, mesto snimanja koje je imalo prednost bilo je obično na nekom gornjem prozoru. Valentine Blanchard koji je fotografisao sa krova kola 1862. god. mogao je da uhvati vrlo žive impresije tiskanja i žurbe na prometnim londonskim saobraćajnicama. Dvadeset pet godina kasnije Charles A. Wilson (sin G.W. Wilsona), sa želatinskim suvim pločama snima još bolje slike većeg formata iz unutrašnjosti kola za prevoz nameštaja (sl. 135).

134. G.W. WILSON. GREENWICHKO PRISTANIŠTE, 1857.135. CHARLES A. WILSON. OXFORD STREET, LONDON, 1887.

134. G.W. WILSON. GREENWICHKO PRISTANIŠTE, 1857.

135. CHARLES A. WILSONOXFORD STREETLONDON, 1887.

Akcione fotografije omogućile su beleženje i naučno proučavanje pokreta životinja. Najpoznatije u ovoj oblasti su serijske fotografije Eadwearda Muybridgea, prvog čoveka koji je došao na pomisao o foto-finišu u konjskim trkama. Ispitivanje pokreta životinja on je započeo 1872. godine prilikom jednog spora u vezi sa pokretima nogu konja u kasu. Njegove serijske fotografije konja snimljene za ex-guvernera Lelanda Stanforda iz Kalifornije 1878-1879. godine redom od dvanaest do dvadeset četiri male kamere, demonstrirale su po prvi put pokrete i suviše brze da bi se zapazili običnim okom, i otkrile apsurdnost konvencionalnog „rocking horse”*35 stava konja u galopu na umetničkim slikama. U početku su konsekutivni položaji nogu kritikovani kao smešni i nemogući, ali kada je Muybridge projekcijom na platnu sintetizovao pokret, čak su i skeptici morali da priznaju istinu. Od 1883-1885. godine Muybridge je obavio ispitivanje životinjskih i ljudskih pokreta u svim formama pod okriljem Univerziteta Pennsylvanije, koristeći do trideset šest kamera sa okidačem na satni mehanizam i želatinske suve ploče sa kojima je prirodno mogao da obezbedi mnogo bolje rezultate. Njegovo monumentalno delo Kretanje životinja (1887) sadrži 781 ilustraciju i do danas ostaje najobimnija publikacija u svojoj vreste (sl. 136).

136. EAUWEARD MUYBRIDGE. KONJ U GALOPU, 1883-1885.137. PROF. E. J. MAREY. PATKA U LETU, OKO 1884. (REPRODUKCIJA)

136. EAUWEARD MUYBRIDGE. KONJ U GALOPU, 1883-1885.

137. PROF. E. J. MAREY. PATKA U LETU, OKO 1884. (REPRODUKCIJA)

Muybridgeova fotografska analiza navela je prof. Etienne Jules Mareya iz Pariza; koji je takođe proučavao pokrete životinja, da napusti svoj metod hronografije u prilog hronofotografije. Nasuprot Muyhridgeovoj bateriji kamera Marey je koristio samo jednu, sa disk-zatvaračem, i beležio je konsekutivne faze pokreta na jednoj jedinoj ploči da bi ostavio utisak koji bi dobio jedan posmatrač dok prati pokret. Za let ptica (sl. 137) Marey je 1882. godine izumeo fotografski pištolj. Ljudi i konji u brzom kretanju fotografisani su kamerom postavljenom na pokretna kola koja su se kretala na šinama paralelno sa predmetom fotografisanja. Marey je 1890. upotrebio celuloidni film u kino-kameri koju je sam izumeo, kao i dve godine kasnije projektor, ali njegov pionirski rad na kinematografiji bacio je u senku bolji aparat braće Lumiere.

 Bilo je prirodno da se Thomas Eakins, američki postrealistički slikar, koji je svoju umetnost zasnivao na naučnim principima, zainteresuje za fotografiju i njenu primenu u beleženju anatomije i pokreta. On je proučavao Muybridgeove eksperimente, ali je kritički pristupao njegovom korišćenju baterije kamera umesto Mareyevog metoda sa jednom kamerom. Sam Eakins je konstruisao jednu kameru sa dva disk-zatvarača, od kojih se jedan okretao osam puta brže nego drugi i pravio devet ili deset eksponiranja na jednoj ploči. Sa tom kamerom - u isto vreme kad i Muybridge - Eakins je nezavisno napravio seriju eksperimenata za Univerzitet Pennsylvanije izrađujući slike konja i golih sportista koje se praktično ne mogu razlikovati od Mareyjevih (sl. 138).

138. PROF. E.J. MAREY. COVEK U SKOKU, OKO 1884. (REPRODUKCIJA)

138. PROF. E.J. MAREY. ČOVEK U SKOKU, OKO 1884. (REPRODUKCIJA)

Nemački fotograf Ottomar Anschütz takođe se istakao svojim trenutnim fotografijama životinja i ptica koje je snimao od 1882. godine nadalje. U početku je snimao samo po jednu fotografiju, a četiri godine kasnije prešao je na Muybridgeov sistem sa dvadeset četiri kamere za hronofotografiju, praveći uglavnom fotografije za svrhe vojne obuke. Da bi postigao stroboskopsku sintezu tih slika Anschiitz je 1887. godine konstruisao elektrotahoskop u kome su slike bile poređane oko ivice jednog točka koji se okretao i svaka bi redom bila kratko osvetljena električnom varnicom.

„Zamrzavanje” predmeta u brzom kretanju za delić sekunde iznenadnim bleskom električne varnice u zamračenoj sobi demonstrirao je ser Charles Wheatstone pet godina pre pojave fotografije. Talbot je primenio fotografiju da bi zabeležio taj fenomen 1851. godine, kada je fotografisao točak koji se brzo okretao sa listom Tajmsa zakačenim za njega, i dobio jasnu sliku, dok je varnica trajala 1/100.000 sekunde. Tom demonstracijom pred Kraljevskim institutom Talbot je položio temelje brze fotografije.

139. PROF. HUBERT SCHARDIN. METAK KOJ1 PROLAZI KROZ PLAMENOVE SVEĆA I ZVUČNI TALASI PROUZROKOVANI NJIM, OKO 1950.

139. PROF. HUBERT SCHARDIN. METAK KOJ1 PROLAZI KROZ PLAMENOVE SVEĆA I ZVUČNI TALASI PROUZROKOVANI NJIM, OKO 1950.

Ernst Mach, profesor na Praškom univerzitetu, i dr P. Salcher iz Rijeke uspeli su 1887. godine nezavisno jedan od drugoga da metodom električne varnice snime metke pri brzini od 1.230 km na čas. 1892. godine Charles Vernon Boys iz Kraljevskog koledža prirodnih nauka u Londonu dobio je fotografije metaka koji prolaze kroz staklenu ploču sa otprilike dvostruko većom brzinom. Dok su ovi pioniri balističke fotografije samo beležili tragove metaka i zvučne talase koje su ovi proizvodili, fotografija prof. Huberta Schardina (sl. 139), snimljena u Institutu za naučna istraživanja u Weilu oko 1950. godine, pokazuje veliki tehnički napredak koji je postignut na tom polju od onog vremena.

Prirodno je da se sličan napredak u tehničkim kvalitetima vidi u fotografijama mlazeva vode koje su uz pomoć multiplog fleša snimili Harold E. Edgerton i Kenneth J. Germeshausen iz Instituta za tehnologiju Massachusettsa 1933. godine, u poređenju sa pionirskim radom A. M. Worthingtona u Engleskoj i Theodora Lullina u Švajcarskoj sredinom devedesetih godina, ili sa fotografijom mehura od sapunice u trenutku prskanja koju je 1891. snimio lord Rayleigh. Pomoću ovih i drugih eksperimenata publika se sredinom devedesetih godina upoznala sa fotografijama snimljenim pri velikoj brzini i sa eksponiranjem od jednog milionitog dela sekunde.

Početkom dvadesetog veka dr Lucien Bull, pomoćnik E.J. Mareya, bio je u stanju da filmski snimi treperenje krila insekata, što je do tada bilo isuviše brzo da bi se uspešno fotografisalo.

140. HAROLD E. EDGERTON. FOTOGRAFIJA IGRAČA GOLFA DENNISA SHUTEA NAPRAVLJENA MULTIPLIM FLESOM, OKO 1935. 10 FLEŠEVA U SEKUNDI

140. HAROLD E. EDGERTON. FOTOGRAFIJA IGRAČA GOLFA DENNISA SHUTEA NAPRAVLJENA MULTIPLIM FLESOM, OKO 1935. 10 FLEŠEVA U SEKUNDI

Počev od 1933. godine Edgerton i Germeshausen su proširili fotografiju uz pomoć multiplog fleša na proučavanje pokreta u sportu: igrača tenisa, skakača u vodu, bacača palice i igrača golfa (s1. 140), čija je zanimljiva slika pokreta sličnih papagaju snimljena sa 10 fleševa u sekundi.