Fotografije na papiru

Izvor podataka: Fotografija sažeta istorija
Autor: Alison Gersheim, Helmut Gersheim
Izdavač: Jugoslavija
Godina izdanja: 1973

FOTOGRAFIJE NA PAPIRU

 

Velika Britanija

Prvi koji je od Talbota uzeo licencu bio je slikar minijatura Henry Collen, koji je otvorio atelje za kalotipiju u Londonu avgusta 1841. godine. On je snimao portrete za oko jedan minut, i koristio ih samo kao osnovu preko koje je crtao i slikao.

Kalotipija nikada nije postala stvarno popularna, delimično zbog strogih uslova koje je Talbot nametao u odnosu na svoj patent, delom zato što se mek zrnasti efekat papira uopšte smatrao nedostatkom u poredenju sa briljantno izoštrenom dagerotipijom, a najzad i zbog toga što bi papir izbledeo. Početkom i sredinom četrdesetih godina kalotipiju je praktikovalo samo oko desetak ljudi, uprkos naporima pronalazača da se ona populariše prodajom „sunčevih slika” preko prodavaca štampanih otisaka i kancelarijskog materijala. Talbot se nadao da će svojim izumom nadoknaditi bogatstvo svoje porodice, čime se objašnjava striktno sprovođenje patentnih prava i njegovih interesa u raznim komercijalnim poduhvatima; nedolično, kako se u to doba smatralo, jednog džentlmena i učenog čoveka.

59. ZAVOD U READINGU W.H. FOXA TALBOTA. KALOTIPIJA 1844.

59. ZAVOD U READINGU W.H. FOXA TALBOTA. KALOTIPIJA 1844.

Da bi demonstrirao glavno preimućstvo svog procesa nad dagerotipijom, koja nije bila podesna za štampanje, Talbot je objavio dve knjige ilustrovane originalnim kalotipijama. Ilustracije su napravljene u njegovom fotografskom zavodu u Readingu (sl. 59) koji je osnovan 1843. godine pod upravom njegovog bivšeg sobara i saradnika u fotografiji, Holandanina Nicolasa Hennemana.

60. W.H. FOX TALBOT. KORICE „OLOVKE PRIRODE”, 1844. PRVA FOTOGRAFSKI ILUSTROVANA KNJIGA

60. W.H. FOX TALBOT. KORICE „OLOVKE PRIRODE”, 1844.
PRVA FOTOGRAFSKI ILUSTROVANA KNJIGA

Olovka prirode (sl. 60), prva na svetu knjiga ilustrovana fotografijama, izašla je u šest delova u vremenu od 1844-1846, i poznato je samo oko desetak kompletnih primeraka sa svih 24 fotografija. 1845. godine štampana je knjiga Sunčeve slike u Škotskoj, sa 23 fotografije. U objašnjenju „za čitaoca” naglašavala se novina fotografskih ilustracija: „Ilustracije u ovom delu dobijene su isključivim delovanjem svetlosti, bez ikakve pomoći umetnikove olovke. To su prave sunčeve slike, a ne, kako neki zamišljaju, gravire, kao njihove imitacije.”

61 W.H. FOX TALBOT. „IGRAČI ŠAHA”, KALOTIPIJA, 1842.

61 W.H. FOX TALBOT. „IGRAČI ŠAHA”, KALOTIPIJA, 1842.

Većina Talbotovih fotografija su u priličnoj meri činjenične zabeleške, mada u njegovom delu ima izvestan broj kompozicija od velike umetničke vrednosti (sl. 61). Na nekima od tih slika možda je sa njim saradivao Henry Collen. U svakom slučaju, zna se da je prilikom fotografisanja „Lestvica” preovladalo Collenovo mišljenje, a najverovatnije da je savetovao Talbota i u drugim prilikama. Šta više, govorilo se da je neke od slika u Olovci prirode snimio Benjamin Bracknell Turner, umetnik koji je postao poznat kalotipist. Međutim, iako je Talbotu nedostajao umetnički talenat, u komentaru na jednu od fotografija u svojoj knjizi on pokazuje sposobnost za estetsku percepciju:„Slikar će često zadržati oko tamo gde obični ljudi ne vide ništa naročito. Slučajan blesak sunčeve svetlosti, ili senka koja mu padne preko staze, hrast isušen od vremena, ili kamen obrastao mahovinom može pobuditi čitav niz misli i osećanja i izazvati živopisne slike u uobrazilji.”

Radeći dalje na publicitetu, Talbot je svakom od 7000 pretplatnika The Art Union časopisa poklonio po jedan primerak kalotipije kao ilustraciju članka o svom postupku u broju od juna 1846. godine. To je bio poslednji značajan posao preduzet u zavodu Reading, koji je zatvoren idućeg proleća kada je Talbot otvorio atelje portreta pod Hennemanovim imenom u Regent Streetu u Londonu. Ali, slično jednom ranijem pokušaju Claudeta da u svoj atelje za dagerotipiju uvede portrete kalotipijom 1844. godine, ovaj komercijalni poduhvat nije uspeo, i Henneman je kasnije prešao na postupak sa kolodijumom. Iako Talbotov patent nije obuhvatao Škotsku, severno od granice bio je začudo samo svega jedan profesionalni atelje za kalotipiju - atelje Hilla i Adamsona.

David Octavius Hill, rodom iz Pertha, bio je u svoje vreme poznat slikar pejzaža. Reputaciju je stekao Burnsovom zemljom (1841), ilustrovanom sa 61 gravirom na čeliku koje su bile kopirane sa njegovih slika prizora u vezi sa životom i delima škotskog pesnika Roberta Burnsa. Tokom života Hill je izložio gotovo 300 slika u Kraljevskoj škotskoj akademiji (čiji je bio član-osnivač i četrdeset godina sekretar) i drugde. Njegovim romantičnim pejzažima su se u to vreme ljudi vrlo mnogo divili, i zaista, sudeći po ono nekoliko sačuvanih, oni su iznad većine viktorijanskih slika. U planinskom pejzažu okupanom zlatnom svetlošću zalazećeg sunca, na slici koju poseduju autori ove knjige, oseća se veoma jak uticaj Turnera i Samuela Palmera.

62. DAVID OCTAVIUS HILL I ROBERT ADAMSON. JAMES NASMYTH, PRONALAZAC PARNOG CEKIČA. KALOTIPIJA, OKO 1845.  63. DAVID OCTAVIUS HILL I ROBERT ADAMSON. „KAVEZ SA PTICOM”. KALOTIPIJA, OKO 1843.

62. DAVID OCTAVIUS HILL I ROBERT ADAMSON. JAMES NASMYTH, PRONALAZAC PARNOG CEKIČA. KALOTIPIJA, OKO 1845.

63. DAVID OCTAVIUS HILL I ROBERT ADAMSON. „KAVEZ SA PTICOM”. KALOTIPIJA, OKO 1843.

Zbog čega je ovaj dobar slikar pejzaža počeo da se bavi fotografskim portretom? Poželevši da ostavi spomen na raskol u škotskoj crkvi maja 1843. jednom monumentalnom slikom na kojoj bi bili portreti 474 sveštenika i istaknutih vernika, Hill je ubrzo shvatio težinu zadatka koji je sam sebi nametnuo. Ser David Brewster, član Odbora Slobodne crkve i prijatelj Talbotov, predložio je da se kalotipijom snime portreti sveštenika u ostavci koji bi služili kao studije za sliku, i doveo je Hilla u vezu sa Robertom Adamsonom, koji je nešto pre, te iste godine, otvorio atelje za kalotipiju u Rock House, Calton Hill, u Edinburghu. Ta saradnja pokazala se kao idealna veza. Adamsonova tehnička veština bila je neophodna Hillu, koji je u fotografiju unosio umetničku koncepciju vanredno visoke klase. Počeli su sa snimanjem portreta nekih od učesnika na prvoj generalnoj skupštini novoformirane Slobodne škotske crkve. Njihova slava se ubrzo proširila i mnogi drugi istaknuti ljudi dolazili su da se fotografiju (sl. 62). Pošto je bitna bila sunčeva svetlost, nameštali su ih da poziraju na tremu u Rock Housu (sl. 63); i na mnogim slikama raspored zastora i nameštaja ostavlja ubedljiv utisak enterijera. Većina tih fotografija je dimenzija 15,2 * 20,3 cm, dok je eksponiranje moralo trajati oko jedan minut.

Hill i Adamson često su nosili kameru u obližnja sela na morskoj obali da bi fotografisali stare kućice od kamena, ribarske čamce, grupe mornara i ribare u scenama iz svakodnevnog života. Njihov zajednički opus od nekih 1500 fotografija obuhvata i snimke arhitekture crkve Sv. Andrewsa i Edinburgha, gde je crkveno dvorište Greyfriars sa svojim zidovima obraslim bršljanom i starim spomenicima predstavljalo omiljenu pozadinu za živopisne grupne slike. Interesantno je, međutim, da i pored toga što je Hill bio slikar pejzaža, ima relativno mali broj fotografskih pejzaža koje su napravili on i Adamson.

64. DAVID OCTAVIUS HILL I ROBERT ADAMSON. KUČICA U NEW-HAVENU BLIZU EDINBURGHA. KALOTIPIJA OKO 1845.

64. DAVID OCTAVIUS HILL I ROBERT ADAMSON.
KUČICA U NEW-HAVENU BLIZU EDINBURGHA. KALOTIPIJA OKO 1845.

Savremeni kritičari bili su puni divljenja za te kalotipije jer imaju sličnosti sa purpurno-smeđim mezzotintama. Zbog zrnastog kvaliteta i debljine negativa na papiru, kalotipija je davala široke efekte (sl. 64), što je Hillovom stilu daleko bolje odgovaralo nego dagerotipija sa sjajno izvučenim detaljima. Portreti Hilla i Adamsona odlikuju se snažnom karakterizacijom i pokazuju majstorsko osećanje za formu i siguran instinkt za smelu i jednostavnu kompoziciju. Raspored svetlosti i senke i očigledna neusiljenost poze daju im veliki šarm.

Posle Adamsonove smrti u dvadeset sedmoj godini, Hill je ostatak svog života posvetio slikanju. Ogromno platno Potpisivanje ostavke, na kome je sa prekidima radio dvadeset tri godine, nije ništa više do gigantska „mozaična” grupa, zanimljiva jedino zbog poređenja sa nekima od portreta - kalotipija Hilla/Adamsona. U toj pretrpanoj kompoziciji Hill je sebe portretirao sa blokom za skiciranje i olovkom, dok je Adamson naslikan kao snimatelj. Međutim, umetnički neuspeh kasnijeg Hillovog kratkog vračanja fotografiji sa jednim drugim saradnikom pokazuje da Adamsonova uloga teško da je mogla biti samo uloga tehničara, uprkos činjenici da je Hill njihove zajedničke produkcije na fotografskim izložbama i u Kraljevskoj škotskoj akademiji obično prikazivao kao „portrete kalotipijom izvedene od R. Adamsona pod umetničkim rukovodstvom D.O. Hilla”.

65. ROGER FENTON. KUBETA VAZNESENSKE SABORNE CRKVE U KREMLJU. POSTUPAK SA NAVOŠTANJENIM PAPIROM, 1852.  66. DR THOMAS KEITH. VRBE. POSTUPAK SA NAVOŠTANIENIM PAPIROM, OKO 1854.

65. ROGER FENTON. KUBETA VAZNESENSKE SABORNE CRKVE U KREMLJU. POSTUPAK SA NAVOŠTANJENIM PAPIROM, 1852.

66. DR THOMAS KEITH. VRBE. POSTUPAK SA NAVOŠTANIENIM PAPIROM, OKO 1854.

U jesen 1847. godine desetak vrednih amatera osnovalo je Klub za kalotipiju u Londonu. Među njima su bili Roger Fenton i P.H. Delamotte; njih dvojica su kasnije postigli vanredne rezultate postupkom sa navoštanjenim papirom, prvi prilikom posete Rusiji (sl. 65) 1852. godine, drugi u snimcima Kristalne palate u Hajd-parku.

Kaže se da je četrdesetih godina u Edinburghu postojalo jedno slično udruženje, ali ono je verovatno prestalo da postoji pre nego što je ginekolog dr Thomas Keith počeo da se bavi fotografijom. On je snimao fotografije arhitekture i pejzaža (sl. 66) na navoštanjenom papiru, u škotskoj prestonici i okolini od 1854. do 1856., i u tim oblastima postigao je isti onaj umetnički nivo kao i njegov prijatelj D.O. Hill u portretu i genru. Drugi istaknuti škotski fotograf pejzaža bio je John Forbes-White.

67. JOHN SHAW SMITH. STUBOVI VELIKE DVORANE HRAMA U KARNAKU, LUXOR. POSTUPAK SA NAVOŠTANJENIM PAPIROM, 1851.

67. JOHN SHAW SMITH. STUBOVI VELIKE DVORANE HRAMA U KARNAKU, LUXOR.
POSTUPAK SA NAVOŠTANJENIM PAPIROM, 1851.

Kalotipije pejzaža i gro-planova arhitekture neobične umetničke vrednosti snimao je John Shaw Smith, irski zemljoposednik, na svom putovanju kroz južnu Evropu i Bliski i Srednji istok 1850-1852. (sl. 67). Smith i njegova supruga išli su čak do Petre, mada on nije bio prvi koji je fotografisao kao ruža crveni grad. Ta čast pripada dr. Georgeu S. Keithu, bratu Thomasa Keitha, koji je 1844. godine pratio svoga oca na putovanju po Bliskom istoku i snimio oko trideset dagerotipija.

 

Francuska i ostale zemlje

Kalotipija je u Francuskoj patentirana 20. avgusta 1941. godine, ali jedina osoba za koju se zna da ju je koristila (kao i dagerotipiju) bio je Hippolyte Bayard, čije vetrenjače Montmartra (sl. 68) predstavljaju jednu od njegovih najatraktivnijih slika. Uprkos Bayardovom primeru i Talbotovim javnim demonstracijama u Parizu maja 1843. godine (sl. 69) fotografije na papiru nisu se tražile sve do 1847. godine kada

68. HTPPOLYTB BAYARD. VETRENJACE MONTMARTREA. KALOTIPIJA, 1842.  69. W.H. FOX TALBOT. KUČA U PARIZU PREKO PUTA TALBOTOVOG HOTELA. KALOTIPIJA. MAJ 1843.

68. HTPPOLYTB BAYARD. VETRENJACE MONTMARTREA. KALOTIPIJA, 1842.

69. W.H. FOX TALBOT. KUČA U PARIZU PREKO PUTA TALBOTOVOG HOTELA. KALOTIPIJA. MAJ 1843.

je objavljena modifikacija Blanquarta-Evrarda, kojom je eksponiranje smanjeno na oko jednu četvrtinu ranije potrebnog vremena. Njegov postupak, međutim, imao je nedostatak da je konačna priprema morala biti izvedena neposredno pre eksponiranja, tako da su se za rad u polju na licu mesta morali transportovati zamračen šator i hemikalije, kao i kod dagerotipije i kasnije kod kolodijumskog postupka.

70. MAXIME DU CAMP. STATUA RAMZESA II NA FASADI HRAMA U ABU SIMBELU, NUBIJA. KALOTIPIJA, 1849.

70. MAXIME DU CAMP. STATUA RAMZESA II NA FASADI HRAMA U ABU SIMBELU, NUBIJA. KALOTIPIJA, 1849.

Jula 1851. godine Blanquart-Evrard otvara fotografskoštamparsku firmu u Lilleu za proizvodnju pozitiva za ilustracije knjiga i štampanje amaterskih negativa u mnogo većim razmerama nego što se to činilo u Talbotovom zavodu u Readingu. Najranija i najpoznatija knjiga za koju je firma Blanquart-Evrard štampala fotografije (kojih je bilo 125) bila je Egypte, Nubie, Palestine et Syrie (sl. 70), čiji se početni deo pojavio septembra 1851. godine. Svojim metodom razvijanja pozitivnih kopija (kao što se danas radi) Blanquart-Evrard je za dan mogao da sa svakog negativa iskopira po 200-300 kopija, dok je kod sporog papira za kopiranje, koji se obično upotrebljavao do početka novog stoleća, prosečna dnevna proizvodnja po negativu bila ograničena na dve ili tri kopije. Ove razvijene kopije imale su prilično hladan siv ton, daleko manje privlačan od tople purpurno-smeđe boje kalotipija. U štamparskoj firmi u Lilleu fotografije su se posebno temeljno ispirale i prevlačile zlatnim tonom radi trajnosti.

Postupak sa navoštanjenim papirom koji je 1851. godine objavio Gustave Le Gray, slikar i fotograf, predstavljao je još jednu varijantu kalotipije. Obični negativi za kalotipiju obično bi pre štampanja bili prevučeni voskom da bi se ubrzalo kopiranje i dobio jasniji pozitiv, ali to sve u svemu nije eliminisalo zrnastu strukturu papira. Po postupku Le Graya jedna tanja vrsta papira bila je prethodno prevlačena voskom, od čega je papir postajao sasvim providan i davao isto tako fine detalje kao i stakleni negativ. Eksponiranje je u celini bilo otprilike isto kao i kod kalotipije, ali je za razvijanje bilo potrebno jedan do tri časa. Mada su ga tu i tamo koristili amateri za portrete, postupak sa navošta njenim papirom uglavnom se primenjivao u snimanju pejzaža i arhitekture kao veoma pogodan za putujučeg fotografa, zato što se papir mogao obraditi deset do četrnaest dana ranije (umesto dan ranije kao kod kalotipije) i nije morao da se razvija nekoliko dana pošto bi slika bila snimljena (dok je kalotipija morala da se razvije istog dana).

71. CHARLES NÈGRE. „LES RAMONEURS”. POSTUPAK SA NAVOSTANJENIM PAPIROM. 1852.  72 BARON HUMBERT DE MOLARD. STARA FARMERSKA KUĆA. POSTUPAK SA NAVOŠTANJENIM PAPIROM, I852.

71. CHARLES NÈGRE. „LES RAMONEURS”. POSTUPAK SA NAVOSTANJENIM PAPIROM. 1852.

72 BARON HUMBERT DE MOLARD. STARA FARMERSKA KUĆA. POSTUPAK SA NAVOŠTANJENIM PAPIROM, I852.

Pogodnost negativa na papiru, koji su usavršili Francuzi, podstakla je mnoge da počnu da se bave fotografijom, i januara 1851. u Parizu se formira Societe Heliographique*23 pod predsedništvom barona Grosa. Među osnivačima nalazilo se nekoliko umetnika i pisaca, pre svega Delacroix i Champfleury. Te godine su Gustave Le Gray, O. Mestral, Henri Le Secq, Edouard Baldus i drugi koristili postupak sa papirom za fotografisanje zgrada od istorijskog značaja u raznim oblastima Francuske za vladinu komisiju za istorijske spomenike. Charles Nègre, učenik Delarochea i Ingresa, počeo je da se bavi fotografijom početkom 1851. godine, prvenstveno zato da bi pravio studije za svoje slike za Salon (sl. 71), ali je pored toga snimio i mnoge fotografije arhitekture, katedrale u Chartresu, i na jugu Francuske. Među ostale poznate fotografe koji su koristili postupak sa papirom spadaju Hippolyte Bayard, baron Humbert de Molard (sl. 72), vikont Vigier, Charles Marville i baron Gros. Za nekoliko godina svi ti fotografi prešli su na kolodijumski postupak.

Kont Flacheron bio je u centru jednog malog fotografskog kruga u Rimu, kome su pripadali princ Giron des Anglonnes, Eugene Constant i Giacomo Canova.

Prva francuska knjiga ilustrovana fotografijama, Italie Monumentale od Eugèna Piota, počela je da se objavljuje u Parizu maja 1851. godine. Kasnije iste godine pojavljuju se knjiga Henri Le Secqa Amiens: Recueil de Photographies*24, i Promenades poètiques et daguerriennes*25 L.A. Martina. Uprkos naslovu, ova dva vodiča za Bellevue i Chantilly bila su ilustrovana fotografijama na papiru. Gotovo istovremeno sa Egypte Maxime Du Campa pojavljuje se Album Photographique Blanquarta-Evrarda. Njegova firma u Lilleu štampala je i delo Augusta Salzmanna u dva toma Jerusalem, etude et reproduction photographique de la ville Sainte*26) (1856).

73. CHARLES CLIFFORD. FONTANA I STEPENIŠTE U PALATI CAPRICHO BLIZU GUADALAJARE, ŠPANIJA OKO 1855.

73. CHARLES CLIFFORD.
FONTANA I STEPENIŠTE U PALATI CAPRICHO BLIZU GUADALAJARE, ŠPANIJA OKO 1855.

U Španiji, Charles Clifford, Englez nastanjen u Madridu, postaje dvorski fotograf Kraljice Isabelle II. On je oko 1852. naučio postupak sa navoštanjenim papirom, i četiri godine kasnije štampa Vistas del Capricho*27, album od pedeset slika ljupke letnje palate iz osamnaestog veka u blizini Madrida (sl. 73). Najpoznatiji je, međutim, po svojim velikim kolodijumskim fotografijama pejzaža i stare arhitekture u Španiji, izdatim 1858. godine pod naslovom Voyages en Espagne.*28)

Osim u Francuskoj, fotografija na papiru se srazmerno malo koristila u Evropi. I pored činjenice da su u Nemačkoj objavljena dva priručnika o slikanju portreta kalotipijom, 1841. u Aachenu i 1842. u Quedlingburgu, o kalotipiji se još uvek govori kao o „do sada nepoznatom postupku” kada Wilhelm Breuning, dagerotipist iz Hamburga, počinje njome da se bavi jula 1846. godine.

U Münchenu se ističu dva kalotipista. Alois Locherer, profesionalni fotograf portreta od 1847. godine, posebno je čuven sa svojih šest slika transporta gigantske statue Bavaria iz livnice do njenog mesta ispred Dvorane slave u Münchenu 1850. godine (sl. 74). Franz Hanfstaengl, osnivač još uvek postoječe izdavačke kuče, prelazi sa litografske na fotografsku reprodukciju 1853. godine, otvorivši istovremeno atelje u kome je pravio kalotipije mnogih slavnih ličnosti.

Dresdenski amater A.F. Oppenheim koristi postupak sa navoštanjenim papirom na putovanju po Španiji 1852. i iduče godine u Atini, gde lokalni fotograf Margarite turistima prodaje velike talbotipije pejzaža.

Fotografijama na navoštanjenom papiru dr Augusta Jacoba Lorenta, nemačkog putnika, dive se na fotografskim izložbama krajem 1850-tih godina. 1861. godine on je u Mannheimu objavio knjigu svojih fotografija Egipta, Alhambre, Alžira, itd. Za njom su došla slična dela o Siciliji i Jerusalimu, u kojima on 1864. godine još uvek koristi navoštanjeni papir.

U Švajcarskoj litograf Carl Durheim iz Berna, dagerotipist od 1845., prelazi 1849. godine na postupak sa papirom, kao što je očigledno učinio i J.B. Isenring koji je ranije spomenut.

Slikari - portretisti R. Gaupmann i G. Fischer oktobra 1847. godine otvaraju atelje za kalotipiju.

Jedini profesionalni kalotipista u Skandinaviji bio je bivši advokat Hans Thoger Winther, koji je u Stockholmu imao studio portreta nekoliko meseci 1842. godine, pre nego što če se nastaniti u Oslu.

Brača William i Frederick Langenheim, vodeči dagerotipisti u Filadelfiji, kupila su 1848. Talbotov američki patent, ali i pored svojih odličnih radova nisu uspela da izazovu potražnju za fotografijama na papiru.